Pokusao sam pisati o potapanju Ancelottijeve muzejske ladje vec dan nakon utakmice, ali je nekoliko prvih recenica licilo vise na transkript navijackog ludila sa stadiona nego li na neki zapis koji bi se mogao nazvati kolumnom o Arsenalu i u cast Arsenalove pobjede.

Nakon naporne, ali, za moj ukus, prelijepe utakmice na Emiratima u prvoj rundi osmine finala, imao sam strah da se ponovo javlja proslogodisnji kompleks i problem Wengerovog fudbala: nesto kao „igramo najljepsi fudbal... a ne dajemo golove“. Naravno da igramo najljepsi fudbal, ali krajnji cilj fudbala, kao i svake igre, odnosno sporta, jeste – pobjeda...

Milan je igrao svoju igru, i u tome je bio više nego uspjesan; ispunili su svoj cilj: nisu primili gol, a nisu ga ni dali. Dan nakon utakmice pričao sam sa prijateljem koji navija za Milan, podsmijavajuci se njihovoj sterilnoj igri, njihovom antisportskom stavu, a covjek je hladno, slicno Ancelottiju, rekao: „Pa to je nasa igra.“ Usput je zaprijetio da ce nam pokazati kako znaju igrati brze i ubojitije od nas, bas kao sto su prosle godine pokazali Manchesteru i Bayernu. Nasmijao sam se na takvu „prijetnju“, ali sam poslije shvatio da zaista moze biti tako, da ce nas pritisnuti na startu, uvaliti nam gol (nebitno kakav, to je italijanski Milan) i onda smo donji, djecaci ce se prepasti rezultata i prepunog stadiona, past ce koncentracija...

Malo paranoicno, priznajem, ali donekle i opravdano, razlozno, poslije, nakon katastrofe protiv Birminghama i vraski teske utakmice protiv Ville, i naravno – nepovoljnih rezultata.Cekao sam utorak, malo u strahu, malo uzbudjen zbog, vjerovao sam, odlicnog fudbalskog showa, malo unaprijed sretan zbog pobjede u koju sam nekim iracionalnim, samo navijacima svojstvenim nervom bio uvjeren da cemo ih poderati, ne samo pobijediti.

Omisljao sam se: da li gledati utakmicu kuci, u mirnijoj atmosferi, sa vise koncetracije u pracenju igre ili otici u pub sa bracom Topnicima i navijati, osjecati se blisko sa ljudima kojima tek znam imena, a osjetim neku cvrstu nit koja nas povezuje: Arsenal! Odlucujem se za drugo jer se nadam da ce utakmica biti jedna od onih za pamcenje i da ce biti vrijedno sjecanja sjediti tamo sa ljudima koje vec volim na neki nacin, piti pivo, smijati se, nervirati se, psovati, uzivati, biti sretan – navijati za Arsenal.

I pocelo je: igramo u ovosezonskoj omiljenoj formaciji Arsenea Wengera, 4-5-1, sa Hlebom na poziciji poluspica (sto mi je, privatno – uzitak, a „objektivno“ – problematicno i neucinkovito); Diaby (odmah strah i pomalo ljutnja) igra lijevo krilo, ali drugog nemamo; Eboue je desno, uredu, brz je, jak, uporan, namucit ce njihovu odbranu iz proslog milenijuma; Adebayor je opet sam – izolacija, petljanija, previse nemogucih ideja, Nesta je pametan i jak... Ali, svejedno, jos uvijek imam sasvim pozitivan predosjecaj, a utakmica i krece u pravcu mog predosjecaja: svidja mi se neka pouzdanost kojom igraci zrace dok drze loptu, sasvim malo gresaka u pasovima, odbrana uglavnom sigurna, vezni red opasan i prebrz za Ancelottijeve polupokretne spomenike nekom starijem tipu fudbala.

Atmosfera na nasoj maloj „tribini“ je odlicna: zdrav humor, smijeh, neka toplina, neko malo bratstvo; pivo je, doduse, malo bljutko i slatkasto, ali uz odlicnu igru mog tima i posoljena kafa je ukusna. Nervira me „kombinovani prenos“ utakmice, povremeno dolazi do prekida u emitiranju, ukljucuje se neka ruzna slika sa nekog odvratno stadiona, sa nekakvim moronima u crvenim dresovima. Ipak, i polupismeni urednici sportskog programa znaju prepoznati pravi fudbal i ekipu koja ga najbolje sprovodi, pa uglavnom gledamo kako Arsenal pokazuje Milanu nacin na koji se igra Liga – prvaka!

Da, Milan brani titulu, i bas je nekako fukarski brani, kao da mu je neko otima, neko jaci i bolji, a oni nemaju snage cuvati je iza bodljikave zice i bedema svoje odbrane.Adebayor, nesretni i nespretni napadac iz prosle utakmice, vec na pocetku sutira odlicno, Kalac se izvija i nekako izbacuje loptu ispod precke; nije gol, ali jeste trenutak fudbalske metafizike, trenutak neke ljepote poteza, ljepote putanje lopte; trenutak koji potvrdjuje bolju igru, vecu zelju i mogucnost za pobjedom. Pored toga, Adebayor se skoro kao i u svakoj utakmici izvlaci na lijevo krilo i pokusava ubaciti povratnu loptu u zonu suta: uglavnom neuspjesno, jednom dobro – i mali genijalni Katalonac pogadja precku, kao i uvijek – izraz lica „pa zar opet, ne mogu da vjerujem“.

Cesc igra odlicno nocas, suvereno, skoro pa despotski drzi sredinu, Pirlo, Kak'a i Gatusso su tek sjene svojih imena i mogucnosti, koje im posteno uskracujuemo. Flamini lavovski, momacki, i u maniru pravog timskog igraca, cuva ledja sredini, trci vise od Gatussa, ne da bi se takmicio sa njim, nego jednostavno tako moze, tako hoce i tako treba. Diaby opet previse drzi loptu, koliko sporo misli, toliko ima i spore pokrete, navlaci na sebe po nekoliko protivnickih igraca i umjesto da provuce loptu, sto je jedan od Arsenovih „folova“, on je gubi. Cesto dovodi u nezgodnu situaciju Gaela, Flaminija pa i cijelu odbranu. Ipak, moram priznati da igra bolje nego u prethodnim utakmicama, pozrtvovaniji je, trci za loptom, pravi i preksraje. Ustvari, cijeli tim igra momacki, s mudima, spremni su na svaki potez protivnika i adekvatno reaguju na to. Opet odlicno i prelijepo funkcionise sitni vez Arsena Wengera.

Zadnjih deset minuta – najteze minute za navijaca, pogotovo kada se igra protiv Milana, koji, kao po nekom glupom pravilu, mora dati gol, pa kako-tako. Opet, i mi skoro 20% svojih golova dajemo u zadnjih deset minuta i ovaj put sam uvjeren da ce tako biti. I jeste! Ko drugi nego najiskusniji djecak u svijetu fudbala – Francesc Fabregas. U jednom trenutku je sebi valjda postavio retoricko pitanje „Zar ja to ne mogu?“ i dokazao svima da moze. Uzeo je loptu na sredini terena, u onom dijelu gdje je Milan prema misljenu vecine najbolji sa Pirlom, Kakom i Gatussom, krenuo euforicno i samouvjereno naprijed, odlucio ne petljati sa tako prepredenom i lukavom odbranom – sut – prelijep gol! Trci, ne prema navijacima, ne prema suigracima, ne prema kamerama, nego prema – Gospodinu Ucitelju! To se zove duh, duh Arsenala! Napravio je ono sto malo ko moze, prosao je kroz sredinu prvaka, bivseg prvaka Evrope i svijeta i zabio im golcinu. I sta poslije radi? Zahvaljuje se treneru, jer mu je ulio samopouzdanje, koncentraciju, svijest o svojim mogucnostima... To je fudbal, a ne niz cifri na transfer listi!

Potom jedva punoljetni Theo Walcott: prodor, prekrsaj na njemu, ali on, neiskusan, ustaje i ne zna krasti vrijeme, utrcava u „box“ i asistira covjeku koji je zaista zasluzio gol. I to treba gledati i sa simbolicke strane: mi ne znamo petljati i taktizirati, mi samo znamo – igrati, i tako – pobjedjivati.

To nije stav samo navijaca Arsenala, to je stav i 80.000 ljudi na San Siru, koji su nas ispratili aplauzom; to je stav i Ancelottija, jednog od najpodmuklijih takticara, kada kaze da smo bili puno bolji.

Jesmo.

Bicemo jos bolji.

Komentirajte na forumu: http://arsenal-bih.com/forum/index.php/topic,425.0.html