Je li (napokon) došlo vrijeme da se nešto mijenja!?

Je li (napokon) došlo vrijeme da se nešto mijenja!?
14. Marta 2011. Komentari isključeni za Je li (napokon) došlo vrijeme da se nešto mijenja!? Glas Topnika Redakcija

 

Fudbalski klub Arsenal iz Londona, osnovan davne 1886. godine. “Topnici” su bili 13 puta prvaci Engleske, 10 puta pobjednici FA kupa, 2 puta osvajači Liga kupa, 12 puta pobjednici Super-kupa (Community Shield, bivši Charity Shield), jednom su osvojili Kup pobjednika kupova, Ligu prvaka (bivši Kup šampiona) nisu osvajali nikad. “Topnici sa Highburyja” ili “Topnici sa Emiratesa” su 8 puta završili kao drugoplasirana momčad prvenstva Engleske, u 7 navrata su izgubili finale FA kupa, 5 puta su izgubili finale Liga kupa, 7 puta su poraženi u utakmici za trofej Super-kupa, poraženi su jednom u finalu Lige prvaka, dva puta u finalu Kupa pobjednika kupova, jednom u finalu Kupa UEFA, jednom u finalu UEFA Super-kupa. Ovo je kratki rezime uspjeha našeg Arsenala kroz cjelokupnu njegovu historiju koja traje 125 godina.

Arsenal, kao klub koji je “harao” Engleskom početkom tridesetih godina prošlog vijeka i početkom ovog stoljeća sada je ništa više nego jedan sasvim prosječan klub, koji se, evo već, godinama (samo) bori za drugo, treće ili četvrto mjesto u Premiershipu, za osminu ili četvrtinu finala Lige prvaka, te za polu-finale ili finale nekog kupa, i NIŠTA VIŠE! Klub koji je ne tako davno bio favorit na svim poljima, bez obzira radilo se o Engleskoj ili Evropi. Arsenal je klub koji zaslužuje da bude (UVIJEK) u samom vrhu Premiershipa, i u samom vrhu evropskih natjecanja. Za titulu u Premier ligi ne zna se već (gotovo) 7 godina, za titulu u nekom kup natjecanju ne zna se 6 godina, za pehar Lige prvaka (najjačeg klupskog takmičenja svijeta, usudit ću se reći možda i jačeg od Svjetskog nogometnog prvenstva reprezentacija) “Topnici” nisu nikada ni znali, jer ga nikada, od kada se igra Liga ili Kup šampiona, nisu ni podigli. Manchester United (tri puta) i Liverpool (pet puta), dugogodišnji veliki protivnici Arsenala, su osvajali ovaj trofej. Čak su prvaci Evrope bili Aston Villa i Notthingham Forest, ali Arsenal nikada. Manchester United odigra sezonu bez nekog trofeja – odmah je smatraju jako neuspješnom, dovode pojačanja i onda pokore Britaniju. Šta mi možemo reći za Arsenal, koji od 2005. godine ne zna za bilo kakav trofej, pa čak ni za Carling kup, kojeg pola engleskih momčadi uopće i ne shvaća nekim ozbiljnim takmičenjem. Nakon svih ovih brojki, svih mukotrpnih sezona bez trofeja, razočarenja, prodaja najboljih igrača, odmjerenih štednji prilikom dovođenja nekog “velikog” imena u London, možemo se samo pitati – KO JE KRIV!?

Arsenal je doživio jednu magičnu renesansu nakon što je za menadžera kluba izabran Francuz, Arsene Wenger. “The Profesor”, kako su ga nekada njegove kolege zvale, je u London stigao 1996. godine, i od tada s “Topnicima” je osvojio 3 puta Premiership, 4 puta FA kup i 4 puta Super-kup. U 3 navrata je bio izabran za menadžera godine u Engleskoj. Ali, sve se ovo dešavalo početkom novog stoljeća, onda kada su Wengera svi cijenili kao velikog stručnjaka, stratega, čovjeka čija je vrlina bila strpljivost i sposobnost objektivnog rasuđivanja. Oprostite, ali, Arsene Wenger danas (gotovo) da nema ništa od ovoga. Ostao je potpuno “prazan”. Većina stručnjaka je “u ratu” s njim, njegova strategije (boli, ali je istina) “pali” samo protiv “malih” klubova, u svim “velikim” tekmama, Arsenalova koplja uvijek budu “skresana”. Wenger je čovjek koji nije više poznat po strpljivosti i objektivnosti, nego nam (nama fanovima) obećava titule, a onda na koncu kao razlog neuspjeha navodi nam sudijske marifetluke, tajnu zavjeru FA saveza da uništi internacionalni Arsenal, loše terene, grubost protivničkih momčadi, nedostatak sreće itd… Ja sam (do nekog vremena) vjerovao u sve to, ali to je sada preraslo samo u jedne sasvim obične priče za djecu, u koje ne vjerujem, a pretpostavljam ni većina onih koji čitaju ovaj moj tekst. Nemojte biti iznenađeni ako ne osvojimo Premier ligu ove sezone, pa Wenger za sve okrivi druge, samo ne sebe. A možda je i bolje da je ne osvojimo (iako su nam šanse, realno, umanjene), jer ako osvojimo prvenstvo, opet će sve biti isto, i opet će doći jedna velika dekada bez trofeja, jer objektivno, titulu nismo zaslužili, kako igramo, i kako se borimo. S ovakvom igrom i filozofijom Wengera možemo (samo) slučajno do nekog trofeja. Možda je nije zaslužio ni Manchester United, ali United godinama uzima trofeje, pa im više i nije bitno hoće li to biti u velikom stilu ili ne. Gdje je otišao onaj naš čuveni, strašni Arsenal, koji je sve ostavljao bez daha, i kojeg samo luđaci i zavidni imbecili nisu voljeli!? Arsenal, koji je znao odigrati sezonu bez ijednog poraza.. Arsenal više nije strašan! Arsenal je pretvoren u jedan obični prosječni klub. Evertona, Wolverhamptona, Stokea, Partizana, Fenerbahcea, Dinamo Kijeva možemo pobijediti uvijek, ali jesu li to adekvatna mjerila naše snage, iživljavanja na “slabićima”!? Wenger je, jednostavno, počeo da gubi sposobnost rasuđivanja, počeo je da (prečesto) okrivljuje druge oko sebe, a ne sebe kao jedan pravi profesionalac, počeo je da za isprike uzima naučno-fantastične razloge, Wenger je počeo da uništava atomsko naslijeđe i tradiciju koju je Arsenal godinama imao, i čiji je kreator bio i on sam. Kao kada zidar na gradilišti napravi sjajnu građevinu, a onda počne, dio po dio, da je lagano ruši. Sviđalo se nekima ili ne, Wenger je taj koji treba da bude najveći krivac za Arsenalov post od (gotovo) 7 godina. Ni jedan jedini trofej – 7 godina! A veliki smo klub.. Pa to je žalosno, ljudi. Kaže Harry Redknapp, menadžer mrskog nam Tottenhama (ili “Peradi” kako ih ja zovem): “Wenger je bio primjer idealnog trenera, profesor, koji je redovno bilježio svoje pogreške, proučavao ih i učio na njima. Sjajno je čitao taktike protivničkih trenera, i bio je objektivan trener. Današnji Wenger samo urliče na sudije, na loš travnjak, na neke druge stvari. Jednostavno, počeo je da se gubi, a to se vidi i u broju trofeja u posljednjih nekoliko godina”. Da nije žalosno, bilo bi smiješno!

Toliko smo znoja i suza prolili za naše pulene koji su nas toliko puta razočarali u posljednjih nekoliko godina. Kad se samo sjetim finala iz 2006. godine. Tada sam imao tek 20 godina, ali sam znao da Arsenal ne može dobiti utakmicu bez Roberta Piresa, koji je bio mozak tima. Na terenu je ostao Fabregas, koji se tada izgubio, u tom meču, kao kap vode u moru. A kako i ne bi, kad je bio tako neiskusan. Fabregas, koji željno očekuje povratak u Barcu. Ja mu ne sudim! Neka mu sude ona djeca koja su sutradan, nakon meča Barcelona – Arsenal,  umjesto: “Van Persie, Nasri, Fabregas” vikala: “Messi, Xavi, Iniesta”. Znam samo da Arsenal nije ni Fabregas, ni Wenger, ni Arshavin, ni Van Persie, Arsenal je ARSENAL! Arsenal je taj meč (iz Pariza) odigrao bez pokretača, motora, kičme tima, Roberta Piresa, i naravno – izgubio to finale. To je jedna od najvećih Wengerovih grešaka, ja mu to nikada neću i ne mogu oprostiti, jer nam je to bila jedinstvena prilika da uzmemo Ligu prvaka, i da pokorimo Evropu, i onda da svima prkosimo, i da slavimo. Grešaka poput te iz Pariške noći je sve više i više, ove (samo) godine ih je bilo na pretek. WBA, Newcastle, Tottenham, Manchester United, Barcelona, Birmingham.. To su samo neke od utakmica u kojima ste, vjerovatno, proklinjali dan kad ste uopće zavoljeli nogomet. Wenger sve manje i manje priznaje sopstvenu krivicu, a sve više traži neke sasvim nebitne razloge poraza i neuspjeha. Arsenal je toliko novca zaradio prošle godine (jedan od rijetkih klubova koji je godinu završio u plusu) a opet (ni)smo doveli nikoga. Svaka čast Koscielnom, ali on nije pravi maher u odbrani, u odbrani koja nam može donijeti “level” više. Naša odbrana je kao švicarski sir, ne pamtim kada smo vezali dvije ili tri tekme bez primljenog gola. Mnogi će reći, “Pa dobro, mi ne dovodimo velika pojačanja, ali dovodimo anonimuse i od njih pravimo zvijezde, ili imamo fantastičnu školu”.. Koješta! Sve bi to bilo idealno savršeno da Wenger ne prodaje neke najbolje igrače, koji izrastu u zvijezdu pa London zamijene Milanom, Barcelonom ili Madridom. Samo pogledajte koliko smo odličnih igrača prodali, a koji su prije dolaska u Arsenal bili anonimusi! Namjerno ne želim da nabrajam imena, to potražite sami, a vjerujte mi, spisak je i više nego dug.

Imamo novac, imamo sjajne predispozicije i performance, imamo motiv više – ali, nemamo više onog starog “Profesora” koji sve to može posložiti i donijeti nam neku novu “kantu” na Emirates. Tačnije, Emirates je prazan kao kutija šibica. Emirates je još uvijek (kako je otvoren 2006. godine) prazan i na njega nije donešen nijedan trofej. Gospodine Wengeru, ko je kriv!?

Oznake