Who Dares Wins!

“Henry, Henryyyyyyyy….he shoots……absolutely brilliant…Arsenal King is truly back!“

Bio je to glas komentatora sa Sky-a, one zadnje Henry-eve sezone u Arsealovom dresu. Čitavu sezonu Titty je bio bolešljiv i ne baš u formi, ali u toj utakmici, čini mi se protiv Roversa, je blistao.

No četiri godine kasnije ponovo „Arsenal King is truly back“, no ovaj put u drugom dresu. I sigurno će ponovo sa tribina Emiratesa grmiti njegovo ime, ali ovaj put samo kao znak poštovanja za čovjeka koji je ikona modernog Arsenala. No srca svih na tribinama i ispred malih ekrana bit će uz nove Topnike, u meču, koji već dvije sedmice prije svog početka dobija epitet „epski“.
Epski jer, ne samo da će na terenu bitku voditi dva tehnički najpotkovanija tima na svijetu, nego i zbog milion malih simboličkih detalja koji će pratiti ovu utakmicu.

Dolazak Kralja (Henry) će ujedno označiti i konačan kraj jedne ere u Arsenalu, vremena u kojem mi svi koji Arsenal na srcu imamo još uvjek nosimo u sebi. Za mene će onog momenta kad Henry nogom dotakne travnjak Emiratesa u dresu nekog drugog tima biti nulta godina za „young gunnse“ i zvanični početak nove ere.

Onog momenta kad noga Cesca Fabregasa dotakne travnjak Kampa Nou i njegov preformans tamo, vjerovatno će ili cementirati njegovu ulugo vodje Novog Arsenala, ili će ubrzati odlazak Cesca put rodne mu Katalonije. Ja, osobno, mislim da će ova utakmica za vjek vjekova okončati urnebensne kalkulacije o odlasku Cesca.
Na teren će istrčati i dva sastava koji ihraju skorom pa identičan fudbal, formacije 4-3-3 (Holandskog kusura kataloncima, zaostatak od Svemoćnog Johana Cruijffa ).
Da se ne lažemo, mnogi timovi danas na papiru igraju 4-3-3, valjda zato što ih je sramota priznati da je to 4-5-1, no samo dva tima igraju izvorni 4-3-3….mi… i… oni.
No, ako nastavim ovako, bojim se, da će članak biti patetičniji od scene rastanka u Titaniku, pa da se mi vratimo nogometu i simboliko ostavimo gdje joj je i mjesto (komentatorima sa BHTa inače uposlenicima statističkog zavoda).

Odmah nakon žrijeba mnogi su bili skloni prokleti sreću hudnju što nas spoji sa nabojim timom na svijetu. I nije to ni tako pogrešno, u svakom slučaju lakše se do finala dođe preko Lyona (eno Ronalda i Kake živih pa ih priupitajte). No žrijeb je žrijeb, na izvjestan način drago mi je da smo izbjegli Manchester (naravno United, Citeh još mora jesti čokolješnika i bebipape da dođe dovde) i naravno Inter.
Ova dva giganta po nas bi vrlo lako mogla biti fatalna zbog svog fizičkog pristupa igri sa kojim se mi teško nosimo. Za pobjediti ManU i Inter, osim, savršeno taktički odigrane utakmice, potrebno je i imati sudiju koji neće dopuštati grublju igru, što znači da krajnji ishod ni u kojem slučaju ne bi zavisio samo od nas.
U utakmici sa Barcelonom, sve je u našim rukama.

Barcelona iako slovi za najboji klub u svijetu, ove sezone baš i nije blistala. I ma kako to glupo zvučalo skepticima to je istina. Većina ljudi je sklona da snagu Barce gleda kroz prizmu španske lige, koja je hajde da budemo iskreni spoj dva tima koji sve vječno nadmeću za prvo mijesto i „lige četvorke“ koja se bori za preostala mjesta u Ligi Šampiona. Ostatak je više nego živopisan, timovi koji teško da bi dobacili i do sigurne zone u Premiershipu. I u takvom okruženju sasvim je logično da Barcelona briljira. Naravno, morate uzeti u obzir da španjolci štite tehničare i da će „Ljudi u crnom“ kazniti protivnika koji čak i ružno pogleda Messia, Iniestu, Xavia, Ronalda, Kaku…
No, šta se dešava sa Barcom kad im se na putu nađe ekipa Stoke/Hull kvaliteta, a sudije nisu zaštitnički nasrojene? Odgovor je Rubin iz Kazana. Rudari iz Rusije su doslovno igrali fudbal kakvom je Arsenal izložen svakog vikenda. Tjelo uz tijelo, ne dopuštanje prijema lopte igraču, sitni faulovi kod primanja. E u takvim utakmicama Barca liči na kokoš koja pokušava letjeti. Ptica jeste, ali samo u svojoj glavi.

Naravno mi nismo u stanju igrati takav nogomet i teško da Arsenal može absorbovati Stočni fudbal, no sve su to sitni pokazatlji realne snage Barce. Ono na čemu ja temeljim umjerni optimizam je apsolutna nemoć Barce u utakmicama u kojima timovi igraju sličan fudbal i uzdaju se u tehniku. Najteže utakmice za Barcu ove sezone su bile protiv timova koji gaje sličan fudbal Valencia, Villareal, Sevilla. To su već bile utakmice u kojima čak ni Messijevo čarobjaštvo nije pomoglo. Na pass igru, odgovoriti pass igrom, na kratka dodavanja odgovoriti kratkim dodavanjima, na „ofanzivne štopere“ odgovoriti „ofanzivnim štoperima“ (jer na svakog Puyola dođe po jedan Vermaelen). Bez većih problema Barcelona će razbiti svaki tim koji im prepusti sredinu, ali će se naći u problemima kad su ispred njih igrači koji su takođe dovoljno potkovani da se bore za posjed (Man Utd je pao na uvjerenju Fergusona da će brzina Ronalda i Rooneya biti prevaga, te da se pobjediti Barcelona može iz kontranapada).
Barca još uvijek nije (bar ne zaozbiljno) bila u utakmici u kojoj bekovi ne igraju na snagu nego na brzinu. Sve te velike pobjede bile su protiv timova čiji su bekovi bandoglavi snagatori koji pokušavaju protivnika izgurati sa terena. No Clichy i Sagna (ili Eboue) su dovojno brzi i da stignu Messia i Henry-a kad im umaknu. I čak dovoojno tehnički potkovani da se upuste u nadigravanje.

Sve što može Messi, može i Arshavin, sve što zna Iniesta zna i Cesc. A tu su i Nasri i Rosicky, Diaby, Walcott, Song. I to su mijesta na kojima će se bitka i voditi.

Arshavin je stvoren za ovu utakmcu, on je Mali Rus za velike utakmice.

Druga jako bitna stvar koja ide nama u prilog je pozicija Underdogs koju su nam dodijelili. Najboje utakmice Arsenal pruža iz pozicije Otpisanih (sjetite se samo prošlosezonske pobjede nad Manure na EMSima i Chavskim na SBu).

Dakle kao zaključak nameće se samo jedna stvar, ILI ĆEMO GLEDATI STVARANJE NOVOG VELIKOG ARSENALA, ili ćemo izgubiti od najbojeg kluba na svijetu, što ni u kom slučaju nije sramota (ravna ispadanju od Lyona ili još u grupnoj fazi).

PS
Svojevremeno sam radio sa SASovcima i na poklon dobio njihov amblem izrezbaren u drvetu na amblemu piše „Who dares wins“.