Vezni red jede malu djecu!

Dobih svojevrstan zadatak da napišem kakav osvrt ili komentar na utakmicu protiv Porta na Emiratesu. Onaj što mi dade zadatak, veliki ljubitelj Nicklasa Bendtnera, što sam za sebe ne mogu reći, kao da je znao da će mladi veliki Danac zabiti barem jedan gol. No, Nick nam svima začepi usta, osvjetla obraz i sebi i Treneru i zabi tri gola: jedan iz penala, doduše, ali i Cesc je podosta takvih naredao. Druga dva gola su bili golovi koje bi Bendtner do kraja života trebao davati: zabij namješteno, pokupi zalutalo.

Definitivno je čovjek utakmice i ne znam kome je to važnije: njemu samom, navijačima, njegovim fanovima ili cijeloj ekipi. Prije će biti da će ekipa imati najviše koristi od Nicklasovog ulaska u streljačku formu. Falio nam je napadač. Golove jesmo zabijali, ali smo mogli više, što se pokazalo protiv Burnleya. Zabiti pet golova Portu, koji je starosjedilac u Ligi prvaka, i to nakon poraza u Portugalu i nakon stravičnog događaja na Britaniji, nije mala stvar. Naprotiv, to mogu veliki timovi! Ne klubovi – nego timovi!

Timska igra, timski duh ili – naprosto – tim jeste ono što mi je stvarni sinonim za Arsenal ove sezone. Sa Fabregasom na terenu to malo drukčije izgleda, ipak je on ime, ipak je kapiten, ipak je genije; nekako iskače u prvi plan, kako u igri, tako i van nje. No, bez Fabregasa smo oderali i ponizili neugodne Portugalce, nadjačali ih u svakom aspektu igre, napravili nekoliko prelijepih akcija, zabili par lijepih golova i – što je čudno za Arsenal – nismo primili gol. Almunia nije imao baš previše posla, ali jeste imao nekoliko bitnih intervencija, a ne smije se zaboraviti ni njegova uloga kod slanja duge lopte prema Arshavinu kod prvog Bendtnerovog gola.

Meni najvažniji zaključak nakon ove utakmice jeste da imamo sredinu koja može razbiti svaku odbranu i svaki vezni red protivnika. Fabregas, Song, Diaby, Nasri, Rosicky, Eboue, Arshavin. Pa i Denilson u totalnoj rezervi. Protiv Porta smo bez Fabregasa igrali i lijepo i efikasno. Naravno, bilo je malo opuštenije, bilo je pasova koji su napamet upućivani, ali su Diaby i Song, zajedno sa fantastičnim Clichyijem i Sagnaom na bekovima sve pokrili. A o Vermaalenu ne treba trošiti riječi. Samo da mu ne počnemo prigovarati što ne zabija u svakoj utakmici. Sol, iako je imao par opasnih grešaka, u drugom je poluvremenu bio besprijekoran. Koja snaga, koja pamet i koje iskustvo.

Nasri je u potpunosti odradio Fabregasovu ulogu: čak je zabio i odličan gol. Inače, vraća se u formu, a njegovi golovi i neki njegovi pasovi, kao i njegov borbeni pristup igri mogu ove sezone mnogo toga promijeniti u nekim teškim utakmicama. Arshavin, isto tako, vraća svoj stari, „anti-liverpoolovski“ zamah. Trči, dribla, oduzima, krade, i zabija. Nekoliko je puta ismijao poprilično razbijenu i smušenu odbranu Portugalaca, asistirao triput i nekoliko puta ozbiljno zaprijetio, premda i jednom stopostotnu priliku promašio. Raspoloženi Arshavin, stabilan i zdrav Nasri, zajedno s neprikosnovenim Fabregasom, te Songom i Diabyijem u pozadini, mogu razbiti i bez napadača bilo koji tim u Ligi prvaka i Premiershipu.

Zaista je ohrabrujuće vidjeti da momci bez Kapitena igraju nimalo lošije. Naravno, protiv Porta su odigrali jednu od najboljih utakmica posljednjih sezona, ali to ne znači, nadati je se da Fabregas nekome u veznom redu smeta. Jasna stvar, lider uvijek uzima prostor za dvojicu, ali preuzima i odgovornost i zadatke dvojice.

Rosicky je nakon dugo, dugo i predugo vremena i previše čudnih i iritantnih ozljeda… opet onaj stari, lepršavi i genijalni veznjak. Koliko podvala na stranu prema Sagni, koliko pasova u šesnaesterac i koliko rada u defanzivnom dijelu igre. To je iskustvo i to je marka. Treba nam Rosicky, barem i na klupi, isto kao što nam trebaju Gallas ili Sol.

Bendtneru se ovim napisom na neki način izvinjavam za prošlosedmičnu salvu optužbi i teških riječi zbog promašivanja zicera. Najsretniji sam kad mi igrač začepi usta svojom igrom! To su mi do sada uradili Diaby, Walcott i evo Nick. U jednog drugog igrača, totalno nepravedno potcijenjenog od strane navijača, nikada nisam sumnjao. Emmanuel Eboue je jedan od važnijih igrača Arsenala. Ne samo u posljednje vrijeme nego oduvijek. Elaborirati Eboueovu važnost ovdje i sada ne mogu ni zbog vremena ni prostora. Protiv Portugalaca je zabio, donio penal i jedan njihov žuti karton. Njegovi udarci iz kornera bolji su, ruku na srce, i od Cescovih, i od Arshavinovih, i od Nasrijevih i Rosickijevih.

Petarda u mreži Porta nakon Ramseyeve tragedije i nakon depresivnog poraza u prvoj utakmici pokazuje da je ovaj tim prevazišao sve one sitne ali opasne probleme psihološke prirode. Uzeli su zamah, ne plaše se nikog, rade svoj posao i čine nas sretnim. Naravno, nekoga rasplaču a nekog uplaše. Mislim da je na Emiratesu sinoć od Jesualda Fereire uplašeniji bio jedino Harry Redknapp na tribinama.