Ni ljepota ni kvalitet
U posljednjih nekoliko „suhih“ Arsenalovih sezona navijaèi, uprava i sam Arsene Wenger imali su na raspolaganju nekoliko utjeha za neosvojene titule i vidan pad Arsenala na ljestvici evropskih klubova. Ljepota, lijepa igra, leprsava igra, estetika, duh, mladi igraci, insistiranje na razvijanju vlastitih igraca, skromnost u transferima… Sve to je moglo djelimicno zadovoljiti vecinu navijaca Arsenala na kraju svake sezone dok su gledali kako se odvratni igraci i navijaci Manchester Uniteda sepure i likuju. Naravno, gorak ukus jest ostajao u ustima, a bogme, nerijetko i gorak trag u suznim ocima mnogih od nas.
Mi, navijaci Arsenala, htjeli – ne htjeli, postali smo tip navijaca koji se vise ne zadovoljava titulama, rezultatima, uspjesima nego necim sto nije primarni dio fudbalske igre i usudjujem se reci – fudbalske kulture, odnosno svijeta fudbala. Nebitno jesmo li mi sami, shodno psiholoskim potrebama utjehe, krenuli ka tome da trazimo zadvoljstinu i postanemo minimalisticki tip nacijaca ili nam je igra naseg kluba, retorika Arsena Wengera i politika Uprave nametnula takvu tipologiju – mi jesmo postali takvi. Neki od nas mozda i nisu postali takvim navijacima, nego su samo pokazali maksimalnu solidarnost i strpljenje, odanost imenu i tradiciji, pa dali neki neodredjeni rok i Wengeru i Upravi i igracima da nas iznenade i vrate u prvi tip navijaca – onih koji su primarno zadovoljni ili nezadovoljni rezulatima i uspjesima svog kluba.
Ako do ove sezone, odnosno do sadasnjeg momenta, jesmo imali svojevrsne „sekundarne“ nacine zadovoljavanja navijackih potreba i zelja, sada, nazalost, boli me dok sebi priznajem, nemamo ni to. Arsenal vise ne igra ne samo najljepsi fudbal u Evropi nego ne igra uopste lije fudbal. Mogu se kladiti da jedva dva uspjesna dupla pasa po utakmici odgiramo… Nema vise situacija u kojoj igrac uput pas i miran hladan stoji i gleda kako suigrac zabija go. Nema vise efektnih utrcavanja u prazno, nema vise situacija u kojima protivnicka odbrana ne zna gdje je lopta… Dalje necu nabrajati, jer me sve to cini nesretnim.
Onda dolazi to pitanje bez konacnog odgovora: Zasto je tako? Je li problem u igrackom kadru? Jeste. Je li problem u citanju Wengera od strane drugih menadzera? Jeste! Je li problem u nestabilnoj psihologiji igraca? Jeste. Je li problem u nedostatku alternativnih taktika i jokera s klupe? Jeste… Problem je u svemu pomalo.
Ovaj tekst nema namjeru nuditi kojekakva rjesenja za izlazak iz krize. Samo sam htio napisati kako se osjecam kao navijac kojemu nisu bile potrebne titule i veliki rezultati vec samo konzistentna i kvalitetna, i samim time, lijepa igra.
Ostaje mi, kao i mnogima od nas, da cekamo i navijamo, kako i koliko mozemo.
