‘Topnici’, prvih 125 godina: Genije Venger i ‘ostrvska Barsa’

Kad je došao u Englesku bio je kao profesor, kazao je nedavno o Arsenu Vengeru, menadžer Totenhema Heri Rednap. Aludirajući na transformaciju tog  “lica bez osmijeha”, Rednap je samo potvrdio kako teške ispite, za razliku od školskih uča, polažu profesori na engleskim travnjacima. Stresni Premieršip, utkamice srijeda-subota, bez pauze – od avgusta do maja, napravila je i od francuskog fudblaskog mislioca, čovjeka koji lako “gubi glavu” i zbog jednog auta.

Decenija oštrog rivaliteta sa Mančesterom (Junajtedom, naravno) za prevlast u engleskom fudbalu napravila je od smirenog kravatiranog gospodina, čovjeka koji šutira boce kraj aut-linije, koji zbog, po njemu, nepravedno dosuđenog jedanesterca, odbija pružiti ruku Keniju Daglišu, menadžeru Liverpula. Francuski senzibilitet napustio je Vengera i kad se “sukobio” sa Manćinijem, vođom petrodolarske ekspedicije bez mašte. Sa menadžerom tima koji, kako reče bivši Arsenalov golman Jens Leman: “Igra veoma, veoma dosadan fudbal. Jedino što uspijevaju je da uspavaju protivnika svojim posjedom (lopte). Iskreno, to nije taktički toliko zahtjevno”. Moglo bi se samo još dodati: šta će im taktika, kad “u cugu” mogu kupiti Džeku, Teveza, Balotelija, Silvu, Aguera…

Barselona i prije Barselone

Ali, da se vratimo stručnjaku koji stvara a ne kupuje, dakle autentičnim fudbalskim vrijednostima. Živci su mogli popustiti, ali “francuski osjećaj za ljepotu” (igre) Vengera nikad nije napustio: i kad je ostao bez Berkampa, bez Anrija, Vijere, Piresa, ili nedavno bez Fabregasa i Nasrija. I ma koliko bio veliki svaki od ovih igrača, nijedan nije veći od Vengera, tog fudbalskog genija koji je od djece napravio “ostrvsku Barselonu” i prije Barselone. Sjetite se samo generacije 2003./2004., koja je bez poraza osvojila Presmiership. Generacije “Nedodirljivih”.

Kad su, početkom ove sezone, plasirane glasine o Vengerovoj smjeni, sir Aleks Ferugson je stao u odbranu svog najvećeg rivala, kazavši: “To je lud svijet”. Moderani Arsenal to je Arsen Venger, koji može bez svakoga, ali ovaj Arsenal ne može bez Venegera. Boljeg a jeftinijeg tima još niko nije vidio.

Arsenal pod Vegerom nikad nije bio mašina koja melje, mada je takav utisak mogao izazvati kod miltantnih ljubitelja fudbala, nego zavodljiva ljepota kojoj se predaješ i u porazu.

Igra na “prvi dodir” ( na “tri” su već pred golom), brze kontre nakon greške protivnika, ili kako bi to stručnjaci rekli “transformacija po osvajanju lopte”; gotovo do savršenstva dovedeno kretanje igrača bez lopte, bezmalo cijelog tima, u kojem svaki igrač zna svoju putanju “napamet”, što omogućava saigraču da mu “zavezanih očiju” u trku doda loptu tačno na nogu ili glavu; napad i po krilu i po sredini, ali i “kruženje” brzim, maštovitim pasovima ispred protivničkog 16-erca dok se ne nađe prolaz kroz “iglene uši” u metar-dva praznog prostora iza protivničke odbrane, gdje gotovo zajedno s lopotom “ulijeće” strijelac već viđenog gola. Taj sitni Arsenalov vez mogao se uporediti samo sa plesom u ringu Muhameda Alija: “Ja plašem kao leptir a ubadam kao osa”.

To je fudbalska simfonija “Topnika” sa Hajberija, čiji jer autor Arsen Venger.

Jednom Topnik, uvijek Topnik

Kad su, svojevremeno, bosansku fudbalsku legendu zamolili da uporedi “Želju” sa  Partizanom i Zvezdom, Ivica Osim je odgovorio:”Ma, oni su industrija”.

Čini se da bi Arsenalu danas, kad na “Emiratima” obilježava 125. godišnjicu kluba, najveće priznanje bilo ako se kaže:  Ma koliko fudbal danas bio biznis, Arsenal nije industrija, već razigrana mašta na terenu i jaka emocija u srcu.To je ona emocija koja je, uprkos milionima zarađenih eura u Barseloni i milionima dolara u Americi, “progovorila” iz velikog igrača Tjeria Anrija: “Jednom Topnik, uvijek Topnik”. Moglo bi se pomisliti da su to samo prazne, slatke riječi adaptirane svečanom trenutku, da Anri nije ranije odbio ponudu Abramoviča da za velike pare iz Arenala pređe u Čelsi. Ta odanost timu i vjernost navijačima još uvijek, u ovom kupoprodajnom svijetu, produžava “san o igri”. Ili, kako bi to briljanti komentaror “Jutranjeg lista” Tomislav Židak kazao: “Fudbal je i moral”.

U slučaju Venger, ipak, ostaje jedna tajna: da li bi, naime, tamo gdje nema vremena da stvara igrače od malih nogu, kao, recimo, u Realu, gdje se puno kupuje i skupo plaća a rezultati traže odmah, da li bi, dakle, već fomiranim igračima mogao nametnuti svoju viziju igre? Da li bi, recimo, Venger mogao preslikati “Arsenalovu igru” na “Sitijevu silu”? 

Možda to i nije ni važno, jer kad bi bilo više ovako briljantnih znalaca i stvaralaca kao što je Arsen Venger, makar cijelu karijeru proveli u jednom timu, onda bi fudbal manje kvarili bogataši poput Abramoviča ili šeika Mensura.