Samo za odrasle
Četvrtina ove sezone je absolvirana i možemo se osvrnuti na dosadašnji učinak. Nakon 11 odigranih utakmica nalazimo se na 3 poziciji iza Uniteda koji nam bjezi 1 i Chelsea, 5 bodova. U Carling kupu smo uspjeli poniziti Tottenham u njihovom vlastitom dvorištu, a bogami i Newcastle (koji nam je vratio i to papreno, gdje najviše boli). Standardno Liga Šampiona je zadnjih godina naša specijalnost i bar tamo sve ide bez većih trzavica, golove dajemo hametice i sa Emirata svi odlaze isprašenog tura.
No bojim se da prevelikom optimizmu još uvjek nema mijesta, more stvari još uvjek čeka da se dokaže i nama, a i igrači da dokažu sami sebi. Iako godinama ponavlja kako je ovaj tim konačno sazrio, Wenger je i sam svjestan da to nije punoljetan tim, to je tim koji, povlačeći paralele sa ljudskim životom, u ovom trenutku varira negdje između 17 i 21. Bilo je tu fantastičnih dokazivanja zrelosti. Ali i takvih padova, da bi čovjek, rahatom, otišao u avliju i ubrao kakvu šprulju (motku ko ne zna) i navoštio sviju redom, počevši od Wengera (lično i personalno) do onih čika što zaljevaju stadion i dječaraca što dohvataju lopte.
Vrlo zrelo i inteligentno odrađene su utakmice protiv timova koji su objektivno kost u grlu, od blistave pobjede nad Man City-em, do tvrdih utakmica sa Čekićarima i Vukovima. Naravno tu su i pobjede u CC
koje su dokazale i da je tim zreliji, i da je Wenger počeo ozbiljnije shavatati ovo pikolo takmičenje. Ali tu su i dva poraza od WBA i Newcastla oba kod kuće, oba u našem vlastitom dvorištu, iz kojeg smo isprašili i Porto i Bragu, pa i ove Šahtare (jel ima neke veze kanalizacijski šaht sa njihovim imenom) sa po 5-6 komada.
Ono što se deslilo sa WBA je bila čista nezainteresovanost, a Nasri nam je pokazao kako se sve moglo mnogo bolje završiti po nas, samo da se, bar on, probudio 5 minuta ranije. Poraz od Svraka je, opet, pokazao ono, što je i sam Wenger kasnije priznao, da u utakmicama kod kuće, postoji taktički problem na kojem se mora raditi. Primiti go nije problem, problem je 90 minuta biti apsolutno nemoćan da postigneš go više od protivnika.
Premier Liga je takmičenje koje, kao i porno bioskopi, dostupno samo odraslim i teško da će tim koji boluje od dječijih bolesti čak i prismrditi prvoj poziciji. Mi se u ovom trenutku borimo sa Chavskim koji je kao i Manure, nogometni starac, čija je snaga neupitna, ali ne i kondicija. Hiljadu puta u šali, moj stari kaže “nisam brži al sam jači, kad tad ću te uhvatiti”. E pa to je to, nas su uspjeli uhvatiti i namarisati i otud tih 5 (odnosno 1) bodova prednosti. No uz ozbiljniji pristup ovo nije sprint, nego maraton u kojem pobjeđuje uporniji tim. Pitanje je, koliko će omatuvljeli Gigs, Scholes, Drogba, Anelka, vd Saar izdržati i hoće li naši pjetlići biti toliko uporni da bar do februara ostanu na “touch distance” jer samo u tom slučaju možemo se uzdati na krkeljivost plavih i crvenih matoraca (danas malarija, sutra skleroza). Citeh, koji su svi vidjeli kao neku, aman jarabi, konkurenciju, se rasuo zajedno sa svim snovima o “Velikoj Faci engleskog nogometa” i još uvjek je samo, dobri stari, doduše nabildani, Citeh. A sa druge strane, Liverpool je straček koj je već jednom nogom u grobu i koji sve što može je da povuče nekog sa sobom ( Chelsea upao u grob i samo zahvaljujući Citehu sinoć još uvijek može rahatom da diše i seiri sa visine).
Ako gledamo samo na naš tim i zaboravimo rezultate, značajna stvar je da je lista povrijeđenih kraća nego inače i da se nadamo povratku/ulasku u formu nekih ključnih igrača. Pa se na, nadolazeći, perido može gledati sa optimizmom. Tri ljetošnje kupovine ispostaljaju se soldinim, Chamakh je sve bolji i bolji, a Koscielny i Squilacci odrađuju svoj posao, ako ne vrhunski, onda bar sasvim zadovoljavajuće za novce za koje su plaćeni (i sigurno smo zadovoljniji mi sa kupovinom pomenutih nego Citeh sa Adeom, Kajgana Tureom i bratom mu Koturom, pa onda Tottenfuj Gallasom, i da ne nabrajamo i pominjemo 17 miliona funti vrijednog Hardgravesa). Situacija sa golmanima dobija svoje “svjetlo na kraju tunela”, Fabianski ipak pokazuje zube (a bogami i formu) i već ne nakupio 3 clean sheet-a i to u utakmicama u kojima je sve prašilo oko našeg gola, a pri time je na samom početku Munjozni bio prvi pick.
Drugi znak, pozitivan (po nas, ostali se neće složiti) je da više nismo na vrhu Fair Play tabele. Dosta je viče bilo mlaćenja na sve strane i udaranja po nama. Pokazali smo zube. I dalje smo mi fizički slabiji i tim kojeg na silu mogu izgurati sa terena, ali neće nas više udarti ko siledžije djecu u školi. Sad znaju da mi nećemo odjuriti sa suzama u očima učiteljici (koju živo zaboli ćošak) nego ćemo rađe uzvratiti udarac. I usput, once upon time bio jedan veliki igrač koji je po dolasku u Arsenal u privim utakmicama dobijao samo crvene kartone, i uskoro zajedno sa timom bio proglašen grubijanom. Taj, jedan, bit će jedan od ključnih, ako ne i ključni igrač Invincible generacije. Pa, ko zna, ako Koscielny bude bar dijelić te priče, ja sam super zadovoljan.
I da zaključim, liberalizacija viznog režima ne znači ništa ako nemate para da putujete, a završetak autoputa kad svi budu putovali space shutlovima umjesto autima. Pitate se kakve veze to ima sa Arsenalom? Nikakve, al’ ja moradoh reći.
Premier Liga je takmičenje koje, kao i porno bioskopi, dostupno samo odraslim i teško da će tim koji boluje od dječijih bolesti čak i prismrditi prvoj poziciji. Mi se u ovom trenutku borimo sa Chavskim koji je kao i Manure, nogometni starac, čija je snaga neupitna, ali ne i kondicija. Hiljadu puta u šali, moj stari kaže “nisam brži al sam jači, kad tad ću te uhvatiti”. E pa to je to, nas su uspjeli uhvatiti i namarisati i otud tih 5 (odnosno 1) bodova prednosti. No uz ozbiljniji pristup ovo nije sprint, nego maraton u kojem pobjeđuje uporniji tim. Pitanje je, koliko će omatuvljeli Gigs, Scholes, Drogba, Anelka, vd Saar izdržati i hoće li naši pjetlići biti toliko uporni da bar do februara ostanu na “touch distance” jer samo u tom slučaju možemo se uzdati na krkeljivost plavih i crvenih matoraca (danas malarija, sutra skleroza). Citeh, koji su svi vidjeli kao neku, aman jarabi, konkurenciju, se rasuo zajedno sa svim snovima o “Velikoj Faci engleskog nogometa” i još uvjek je samo, dobri stari, doduše nabildani, Citeh. A sa druge strane, Liverpool je straček koj je već jednom nogom u grobu i koji sve što može je da povuče nekog sa sobom ( Chelsea upao u grob i samo zahvaljujući Citehu sinoć još uvijek može rahatom da diše i seiri sa visine).
Ako gledamo samo na naš tim i zaboravimo rezultate, značajna stvar je da je lista povrijeđenih kraća nego inače i da se nadamo povratku/ulasku u formu nekih ključnih igrača. Pa se na, nadolazeći, perido može gledati sa optimizmom. Tri ljetošnje kupovine ispostaljaju se soldinim, Chamakh je sve bolji i bolji, a Koscielny i Squilacci odrađuju svoj posao, ako ne vrhunski, onda bar sasvim zadovoljavajuće za novce za koje su plaćeni (i sigurno smo zadovoljniji mi sa kupovinom pomenutih nego Citeh sa Adeom, Kajgana Tureom i bratom mu Koturom, pa onda Tottenfuj Gallasom, i da ne nabrajamo i pominjemo 17 miliona funti vrijednog Hardgravesa). Situacija sa golmanima dobija svoje “svjetlo na kraju tunela”, Fabianski ipak pokazuje zube (a bogami i formu) i već ne nakupio 3 clean sheet-a i to u utakmicama u kojima je sve prašilo oko našeg gola, a pri time je na samom početku Munjozni bio prvi pick.
Drugi znak, pozitivan (po nas, ostali se neće složiti) je da više nismo na vrhu Fair Play tabele. Dosta je viče bilo mlaćenja na sve strane i udaranja po nama. Pokazali smo zube. I dalje smo mi fizički slabiji i tim kojeg na silu mogu izgurati sa terena, ali neće nas više udarti ko siledžije djecu u školi. Sad znaju da mi nećemo odjuriti sa suzama u očima učiteljici (koju živo zaboli ćošak) nego ćemo rađe uzvratiti udarac. I usput, once upon time bio jedan veliki igrač koji je po dolasku u Arsenal u privim utakmicama dobijao samo crvene kartone, i uskoro zajedno sa timom bio proglašen grubijanom. Taj, jedan, bit će jedan od ključnih, ako ne i ključni igrač Invincible generacije. Pa, ko zna, ako Koscielny bude bar dijelić te priče, ja sam super zadovoljan.
I da zaključim, liberalizacija viznog režima ne znači ništa ako nemate para da putujete, a završetak autoputa kad svi budu putovali space shutlovima umjesto autima. Pitate se kakve veze to ima sa Arsenalom? Nikakve, al’ ja moradoh reći.
