Pogled sa Tribina Realnosti

Pogled sa Tribina Realnosti
28. Decembra 2011. Komentari isključeni za Pogled sa Tribina Realnosti Glas Topnika Redakcija
gun__1322081022_ramsey-1
Koliko su puta do sada, naša očekivanja i nade dovedene na ivicu ponora koji vodi u očaj ? Koliko puta smo doživjeli pad, tačno onda kada smo najviše željeli da letimo ? Mislim da je odgovor na oba pitanja isti – a to je mnogo. Ali nemojte nikad zaboraviti da je mnogo više puta bilo onih trenutaka koji su nas iz utopije dizali čak do ekstaze. To su trenuci kada se sav bol naplaćuje sa kamatom – to su trenuci za koje se živi !
Ne postoji klub koji nije imao svojih uspona i padova. Zašto mislite da će  „to“ zaobići  Arsenal ili neki drugi klub? Ali ako već želimo da nešto okarakterišemo kao pad, onda moramo uzeti u obzir sve činjenice i suočiti se sa vrijednostima koje pretstavljaju. Znam da je to veoma težak posao za nekog kome je ovaj klub u srcu, ali ako to ne uradimo i dalje ćemo živjeti u nekim lažnim snovima naših očekivanja. Ne želim biti tužan u Maju, kada se sav ostali svijet radujem proljeću i svemu što dolazi.

Ono što želim reći i što je poenta svega je to da sagledamo situaciju u kojoj se nalazimo i već sada prestanemo razmišljati o nekim stvarima koje su nedostižne. Želim da se okrenemo nečemu što je bitnije i dostižnije, a sve što preko toga ostvarimo računaćemo kao veliki uspjeh.
I ne znam zašto se pojedini toliko zanose da budemo ispred „najvećeg rivala“ kojeg većina navijača u našoj zemlji i okolini uopšte, ne doživljava na način kakav bi trebalo. Što je i normalno. Vjerujem da bi velika većina nas, rado zamjenila jednu pobjedu nad Mančesterom za poraz od istih tih koje određeni pojedinci dižu u nebesa. Druga stvar, ako su se naši ciljevi spustilli toliko nisko da nam oni postanu opsesija onda kako razmišljati o nečemu većem i plemenitijem ?!

Vjerujem u klub, igrače i nas navijače. Vjerujem da ćemo i naredne godine igrati u najelitnijem takmičenju i da ćemo biti prava prijenja u istom. Ali bojim se da moje vjerovanje i očekivanje tu staje. Bar do nekog sledećeg Maja…