The Silence Of The Lambs

The Silence Of The Lambs
16. Februara 2011. Komentari isključeni za The Silence Of The Lambs Glas Topnika Redakcija

„Slabe i plašljive ljude, strah nagoni da čine ono čega se najviše boje“ . To su bile riječi našeg najvećeg pisca i nobelovca Ive Andrića. Ovu rečenicu ste svi razumjeli i naučili po nešto novo. Ali ste se sigurno i zapitali : „Da li ona ima ikakve veze sa našim klubom ?“ Na našu zajedničku žalost mislim da je odgovor potvrdan.

Potrudiću se da to dokažem na što objektivniji način. Iako znam da je u svakog od nas, ljubav prema Arsenalu usadila jednog malog subjektivnog čovječuljka koji živi i radi nezavisno od nažeg organizma. I koji iz dana u dan raste i postaje sve jači, htjeli mi to ili ne! U rijetkim trenutcima, poželimo da ga nema, da nestane! Ali je on toliko duboko srastao sa nama, da je to prosto nemoguće.

Vidno je to da smo u odnosu na prethodnih par sezona napredovali u svim pravcima. Tehnički, fizički i naravno mentalno. Nakon velike pobijede nad Plavcima, dokazali smo ne samo svijetu, nego i sebi samima da možemo dobijati velike utakmice. Poslije te utakmice, kao da smo narasli preko noći. Nisu to više bili golobradi dječaci koji bi se povukli pred starijim i jačim od sebe. Izrasli smo u ljude! U muškarce i ratnike ! Jače i starije poštujemo, ali ih se ne plašimo, jer znamo da smo sada dobri kao i oni.

Sjetite se prvog poluvemena, prvog dvomeča protiv Barselone. Izgledali smo kao isprepadani miševi, koji su trčali po terenu bez pravog cilja. Umislili smo da su oni superiorniji od nas. A to su samo bili ljudi od krvi i mesa, isto kao i mi. Kada smo shvatili tu činjenicu, odjednom smo postali lavovi. Igrali smo svoju igru, i pokazali da smo dostojni takmičenja u kome se nalazimo. Zastrašujuća je činjenica da vas loša predrasuda može dovesti čak i do samouništenja.

U posljednjih par sezona, uvijek smo bili blizu, ali smo poklekli u ključnim trenucima. Razlog je samo jedan : Strah od neuspijeha ! Taj strah smo nosili od početka sezone. Više nas je brinulo pitanje – Šta ako opet ne osvojimo ništa?! Nego – Imamo li snage i hrabrosti da nešto osvojimo ?! Sada je to sve gotovo! Atmosfera u klubu je na visokom novou. Istina , malo poljuljana mečom Arsenala protiv ekipe sastavljene od članova FA-a na čelu sa kapitenom Filom Daudom i igračima fudbaskog kluba Njukastl.

Pobjedom nad Vulvsima pokazujemo da smo u stanju , za kratko vrijeme prevazići te sitne padove i vratiti se na pravi kurs. Bitno je napomenuti da su ONI napokon posustali, i da će ova sezona biti neizvjesna do samog kraja. Ali do toga ima još dosta vremena. Pred nama je meč koji će gledati milijarde ljudi. Na taj dan, vrijeme će teći sporije. Jer će želja da vidite dva kluba koji već duži niz godina igraju najljepši fudbal, biti toliko jaka da će vaše oči s’ nestrpljenjem čekati da sat pokaže 20 sati i 45 minuta.

Ulog je ogroman. Za razliku od prošle sezone, kada je Venger želio samo povoljan rezultat, ove sezone otovoreno govori da ćemo napasti od prve minute! Taj meč neće imati samo rezultatsku važnost, već on prestavlja mentalni test za naš tim. Ne samo da ćemo se suočiti sa jednim od najjačih timova na svijetu, već i sa našim najvećim strahom – Strahom od neuspijeha ! Kako ga se riješti ?!

Postoji samo jedan jedini način, a to je suočiti se sa njim. Jer i najdublji strah gubi snagu samo onda kada se suočite sa njim! Jedino tako, i nikako drugačije. Rezlutat mi neće biti toliko bitan, ali samo ako izgubimo muški! U slučaju poraza, ostajemo rasterećeni za domaću ligu i FA kup. I vjerujem da će nam i to svakako imponovati. Ali u slučaju pobijede, postali bi nezaustavljivi. Jer bi svi oni koji su na bilo koji način povezani sa našim klubom, od igrača, preko uprave pa do navijača bilo uvjereno u to! Bilo kako bilo, jedno sigurno znam – Poslije tog meča, ništa neće biti kao prije !