Fudbal je jednostavna igra.

Dok smo Miki i ja sinoć u našem lokalnom sjevernolondonskom Pub-u uz ostale Goonere cijevčili Guiness u isčekivanju nogometnog spektakla koje su nam trebali prirediti ManUre i Arsenal, na plazma ekranu, malo prije početka, pojavi se optimistična i vedra faca Arsene Wengera. Da li Arsenal ima snage da opovrgne kritike i konačno pobijedi u nekoj ‘velikoj’ utakmici – bilo je sasvim očekivano pitanje. A i odgovor je bio i više nego očekivan: ‘Mi smo mlad tim koji je željan pobjeda i uspjeha i bez obzira na sve, mi ćemo nastaviti slijediti našu nogometnu filozofiju’  mantrao je, kao programiran, francuski filozof, inače zaposlen kao trener Arsenal FC. Pitali su i Fergusona kako može na klupi ostaviti čovjeka koji je u prethodnoj domaćoj tekmi uvalio 5 golova, na šta je Ferguson odgovorio: Žao mi je Berbatova, ali nekad neki igrači moraju da se prilagode taktici, za dobrobit tima.

I onda nakon još jednih jadnih i bijednih Arsenalovih 90 minuta u kojima smo po ko zna koji put za redom nadigrani od nama (bar tako mi mislimo) najljućeg rivala, 90 minuta koje nikog nisu ostavile u nedoumici šta je to zapravo Ferguson mislio kad je govorio o taktici, meni ostaje da se pitam koja je to Arsenalova, Wengerova, Skilačijeva fudbalska filozofija?

Biće da je to parola: “Zašto igrati jednostavno, kad možemo igrati komplikovano” Negdje oko 55. minute već sam se počeo osipati od muke, nakon još jednog u nizu dodavanja u prazno, ili još gore, u noge protivničog igraca. I uvijek na isti sablon – Song, recimo, ima slobodno čvjeka lijevo, ali on se iz nekog filozofski samo njemu znanog razloga, odlučuje okrenuti 180 stepeni oko svoje ose i poslati loptu na desnu stranu – neprecizno i nikome. I tako cijelo vece. A o onim beskonačnim dodavanjima oko šesnaesterca, od kojih je siguran sam svima već muka, ne vrijedi trošiti riječi.

A možda je Arsenalova fudbalska filozofija “Zašto uletati u 50/50 duele i nedobog pokvariti frizuru”. Ovo nisam primjetio u prvom poluvremenu (još uvijek je tinjala nada), ali u drugom je to postalo kristalno jasno; njihovi igrači su osvajali loptu u apsolutno svakom 50/50 duelu. Hrabrost, srčanost, želja za pobjedom – to sigurno nisu epiteti koji se mogu pripisati ovom Arsenalovom timu. Što je najžalosnije, našim suparnicima ovi epiteti itekako pristaju. I kad nas filozof trener sljedeći put izjavi kako “veličina i težina igrača nema nekog značaja” ja ću pokušati da se ne sjetim kako se Alexandre Song odbija od Patrice Evru ko malo dijete o stijenu – iako je za glavu veći i očigledno teži?! Ironijo, majko.

A možda je naša filozofija “daćemo gol više od protivnika” – što odlično zvuči, ali u prevodu znači “Imamo lošu odbranu”. Negdje sredinom drugog poluvremena prestao sam brojati greške naše odbrane (već su bile dvocifrene), ali sam još uvijek čekao da Vidić, Ferdinand & co naprave barem jednu. Mogao sam čekati do sutra. Mi imamo Skilačija, pored kojeg metar i ćevap visoki igrač glavom daje gol, a oni imaju Vidića, koji je Chamakha strpao u džep. Mi smo neozbiljan tim, oni su ozbiljan. Mi mislimo da možemo osvajati titule i trofeje, a oni to jednostavno znaju. Mi smo izgubili već 5 utakmica, oni niti jednu. Sve je jasno, sve se zna, i ova ce sezona završiti kao i zadnjih 4-5, mi ćemo se pitati šta bi bilo da smo potpisali solidnog stopera, a Wenger će nas ponovo ubijeđivati kako je ulazak u LP ravan trofeju i kako on vjeruje u ovaj time više no ikad.

Dakle, nakon jos jednog (ne)očekivanog ‘deja vu’ momenta koji nam prirediše naši puleni, koji bi bio odgovor na pitanje: šta je to (naša) fudbalska filozofija?

Pa evo, da pomognem našem filozofskom guruu, usput i treneru fudbalskog tima, kad već on sam ne želi (ili jednostavno ne zna) da nam svima pomogne:

Fudbal, moj Wengeru, nije nikakva filozofija. Fudbal je vrlo, vrlo, vrlo jednostavna igra. Krajnje je vrijeme da naučiš osnovno. Ili ako nema već Bore Primorca da ti prevede: Football is very simple game.