GLAS TOPNIKA -Ljubav na drugi pogled

Piše: Benjamin Abdulahović

Uvijek sam bio siguran u svoju sposobnost razlikovanja zaljubljenosti i ljubavi…
Početak moje najveće romanse desio se skoro prvom izlaskom sunca ovog milenijuma, a obilježen je prvim isječcima legendarne TV emisije „Top gol“, te prijenosima na nekadašnjim televizijskim programima FTV1 I FTV2. Kao klinac nestrpljivo uz grickanje noktiju čekah svakog ponedjeljka, već tradicionalnu borbu s ocem oko upravljanja „daljincem”, jer je nesretni „Top gol“ imao identican termin emitiranja još jedne legendarne emisije, „60 minuta“. S obzirom na vremensku lokaciju početka moje romanse, nije teško naslutiti zbog čega je u poslijeratnoj „BejHa” ta emisija bila iznimno popularna. Međutim, poneka suza, činjenica da sam u to vrijeme i dalje bio jedinac, te majcina naklonost sporta i relativno stabilna vladavina matrijarhata su te borbe ponedjeljkom lansirale prema skoru 89-14(svaka poveznica sa stvarnim zivotom je slucajna) u moju korist. Doduše, bilo je i par tehničkih “nokauta” na stranu protivnika. Uglavnom su to bile emisije pred izbore ili one s ratnom tematikom.

Topnici sa Highbury-a

Kao što se i u osnovnoj školi neizbježno i neiskusno zaljubiš u najljepšu djevojčicu, tako je i meni onomad Arsenal zapao za oko. Brutalna I fizički dominantna ekipa, s čarobnjacima poput Piresa, Bergkampa i Henrya je u to vrijeme bio ubjedljivo najlepršaviji kolektiv evropskog fudbala. Više sam puta čuo kombinaciju riječi “Henry, Chance & Goal”, nego “bajrambarećula” za sve proslavnjene Bajrame.

Ko se, tako neiskusan i mlad, ne bi zaljubio? Nije bilo nikoga da me probudi iz te utopije. Tako je i sa lijepim ženama. Uglavnom ispadneš “donji”. La femme fatale. U mom slučaju su to bili “Invincibles” ili “Nepobjedivi”, te vječno rivalstvo Profesora i Sir Alexa.

Back to the Future 1

Englezi imaju sjajnu izreku „You always meet twice in a lifetime“, što bi u nekom doslovnom prijevodu značilo „Uvijek se sretneš dva puta u životu.“. Kao što sam rekao, ja pravim razliku između zaljubljenosti i ljubavi. Najlakše je to objasniti činjenicom da zaljubljivanje ima rok trajanja, a ljubav traje zauvijek.
Smatrao sam se “zacopanim” sve dok nisam otišao na utakmicu Arsenala. Postoji određeni navijački kodeks koji kaže da se teško možete nazvati navijačem dok niste bili fizički prisutni na utakmici kluba za koji navijate.

Septembar je 2022. godine. Dobio sam vijest da Arsenal igra u Švicarskoj. Pomislio sam: “Super, čovječe, to je samo 100 kilometara dalje…” Ovakvu priliku ne smijem propustiti. Studentski život i hronični kokuzluk minirali su moju romansu najmanje jednu cijelu deceniju. Kao neka zabranjena ljubav iz latinoameričkih telenovela. Rekoh sam sebi: “Ovo je trenutak!”
Ulaznice sam nabavio preko našeg službenog Udruženja navijača Arsenal Bosnia SC i nedugo nakon toga sam se našao u St. Gallenu, gdje smo igrali utakmicu sa Cirihom.

Hladan tuš. Uzbuđenje je izostalo. Pitao sam se da li su moja očekivanja previsoka? Ne bi bilo prvi put, da sam sebi pucam u nogu.
Tražio sam razloge za odsustvo emocija. Da li je to neprivlačan protivnik? Gostujući teren? Da stvar bude gora, na poluvremenu je umrla i britanska kraljica Elizabeta II, inače navijačica
Arsenala. Suze na tribinama pijanih Engleza i relativno nekvalitetan fudbal pretvorili su moju romantičnu dramu u horor. To je kao idealiziranje veze i online prepiske, sve do trenutka kada nakon 7 sekundi vremena provedenog sa istom osobom shvatite da ste jednostavno bili previše uzbuđeni. U glavi imam milion misli, a najviše me povrijedila ona u kojoj sam počeo kritički razmišljati o mogućoj propaloj zaljubljenosti i o najgorem scenariju. Je li sve ovo bila farsa?

Back to the Future 2

Ne bih ja bio ja, a da romansi nisam dao drugu šansu. (Čitaoče, ovo nije savjet tebi.)
Jedan pogled na raspored utakmica bijaše dovoljan. Januaru 2023. godine je bio rezerviran za vječiti derbi. United dolazi “na noge”. Rekao sam sebi: “Ako si ovdje srca kamenog, odgovor je bolan, ali je jasan!”
Nakon što sam dobio vijest o odobrenju ulaznica za utakmicu u Londonu, nepuna 24 sata kasnije, sva dokumentacija bijaše spremna za dobijanje vize za Veliku Britaniju. Nedugo zatim, viza je stigla. Rezervirani letovi i smještaj.

Došao sam u kontakt sa čovjekom koji nosi ime mog oca. Damir. U London će doći iz Italije. Razmijenili smo nekoliko poruka i primijetih odmah da je čovjek opsjednut Arsenalom. Pomislio sam u sebi: “Ovaj je lud.” Nisam mogao dokučiti njegovu privrženost i fanatizam prema klubu. Bilo mi je nepoznato i nepojmljivo.
U London sam stigao kasno uveče dan prije utakmice. Prvi razgovor nakon prelaska granične kontrole bio je sa kondukterom autobusa, sa kojim sam trebao prebaciti iz Stansteda za London. Čovjek je nosio Arsenalovu kapu, a na moju opasku “navijač Arsenala?”, odgovorio je istim pitanjem, a na moju potvrdu mi je pružio ruku i rekao: “Vidimo se na utakmici.” Već tu, na samom pocetku londonske avanture, osjetih prve tragove topline oko srca…

Trebao sam izaci na stanici Canonbury. Plan vožnje sam naučio skoro napamet. Međutim, u nervozi i stresu zbog izgubljenog internet signala, gledajući kartu grada u vozu, ignorisao sam “poziv” da izađem na stanici. Gdje ću sada? Na google mapama mi nije pokazalo stanice nakon Canonburyja. Obuzela me opasna panika, koja je doduše trajala oko 30 sekundi, dok nisam ugledao sledeće ime. Highbury & Islington. Zvuči li ime poznato? “Mahala” čije sam ime čuo bezbroj puta. Obuzela me jeza, ali sam pokušao da smirim strasti. Eh, samo da je bilo lako…
Nisam ni izašao sa stanice, a već je svaki drugi prolaznik imalo neki motiv Arsenala u svojoj garderobi. Svaka druga radnja bila je povezana sa Arsenalom. Šetajući ulicom, srce mi se sve više stezalo. Na lijevoj strani vidio sam ostatke starog Highburyja, legendarnog stadiona i kolijevke “Nepobjedivih”, koji je postao stambeni kompleks. Bilo je to 15-ak minuta hoda koje ću pamtiti do kraja života. Moje srce je vjerovatno bilo nalik onom kod pacijenta nakon defibrilatora. Od nule do 100 u roku od nekoliko sekundi, i tako naizmjenično tokom cijele šetnje. Pomalo i jezivo.

Konačno sam stigao do svoje ledeno hladne Airbnb sobe. Plan je bio da što prije zaspim i stignem spreman za jutarnji obilazak stadiona koji sam dogovorio sa Damirom. Nervoza. Nesanica. Ne mogu spavati. Ustajem iz kreveta, izlazim na ulicu i vidim kafanu oko 50 metara dalje. Ime pub-a je simbolicno „Gunners“ ili „Topnici“. Kontam sam u sebi: “Na matičnoj smo
teritoriji”. Popih „pint“ hladnog Guinnessa, smirih strasti i nakon kratkog pit stop-a u obližnjem fast foodu, vratih se u stan i konačno utonuh u san negdje oko 3 sata iza ponoći.
Damir mi piše da se već sastajemo u 8 ujutro, kako bi se upoznali sa ostatkom balkanske ekipe. Ustao sam nakon par sati sna. Brzo se spremio, navukao džemper i preko njega obukao žuti dres Arsenala. Nekako sam sentimentalnije vezan za žute dresove Arsenala. Henry mi je uvijek izgledao mnogo moćniji u gostujućim dresovima dugih rukava. Ovo je vjerovatno jedan od razloga.

Ekipa me obavještava da me čekaju u baru „Little Wonder“, koji se nalazi odmah prekoputa Emiratesa. Stižem i kao latentni introvert već razmišljam o nepoznatim ljudima na putu.
Za stolom me dočekuju Damir, Igor i Dino. Kakva strašna ekipa momaka. Balkan u malom prstu. Svega 15ak sekundi je bilo dovoljno da se osjećam dijelom tima. Uz malo šale na račun oženjenih i vjerenih članova ekipe, Dinine dating savjete i engleski doručak, vrlo brzo smo popunili vremenski prostor koji smo imali na raspolaganju prije obilaska stadiona. Damir i ja smo isti brzo završili, a poslije smo se našli sa ekipom. Zatim smo, prema staroj engleskoj tradiciji, ostavljali tragove u raznim pabovima. Skipper nam se pridružio. Čovjek kojeg pamtim iz svojih osnovnoškolskih dana i njegovih komentara na forumu navijača Arsenala. Svi kao jedan. Uz šetnju prekrasnim londonskim parkovima, stigli smo do paba po izboru Skippera, gdje sam popio, bez sumnje, najbolji Guinness u svom životu.

Vrijeme je da se preselimo na stadion. Dole srećem još jednog navijača Arsenala, koji se pridružuje timu. Danko je također uletio u ekipu kao nož kroz puter. Neizbježne su bile i šale prema Skipperu i njemu, jer su oboje stariji od mog oca. Međutim, kada su preživjeli skoro 20 godina mračnog doba kao navijači Arsenala, par šala na njihovom računu bilo je kao ubod komarca.

Oko stadiona je bilo na desetine hiljada ljudi. Utakmica samo što nije počela. Krećemo prema ulazu i vrlo brzo nakon par otpjevanih navijačkih pjesama zauzimamo svoja mjesta, koja su se nalazila odmah iznad sektora gostujućih navijača. Pjesma se orila cijelim Emiratesom. One misli i sumnje u postojanost i ozbiljnost romanse sve brže blijede u mojoj glavi. Bezvremenske emocije. Osjećam se kao da sam doživeo nirvanu.

Utakmica počinje. Nakon početne dominacije, vrlo brzo slijedi i hladan tuš. Nakon jedne greške United dolazi u vodstvo. Nisam bio spreman za još jedan emotivni „roller coaster“. Uvijek sam mislio da prvi meč mora da završi pobjedom, misleći da ću im donijeti sreću. Da nesreća bude jos veća, 3.000 nesretnika koji prate United upravo nama dobacuju i likuju zbog situacije na terenu. Da li moj horor iz Švicarske dobija nastavak?
Srećom, vrlo brzo izjednačismo kroz reinkarnaciju Iana Wrighta (Blasfemija znam, ali barem po formi u zadnjih 20-ak utakmica) i uspostavismo dominaciju nad vječitim rivalom. Eddie Nketiah za 1-1. Eddie, Eddie, Eddie, Eddie!
Početkom drugog poluvremena je odmah bilo jasno ko je mačka(i to divlja), a ko miš na terenu. Međutim, i pored ove dominacije, atmosfera na tribinama bila je toliko napeta da se zrak mogao sjeći čak i tupim predmetima.
S(h)aka, boooooooom!
Kakva golčina. Vodimo 2-1. Skoro 57.000 ljudi skače u trans. Mladi Bakayo nas sve šalje u delirij. Na trenutak sam pomislio da se stadion ruši. Bez pretjerivanja. Erupcija oduševljenja. Sve ide po planu, rekao sam sebi. Bio sam neobično miran i stalno sam pričao sa Skiperom o dešavanjima na terenu i Artetinoj taktici, a onda, po dobrom starom receptu Uniteda, niotkuda daju gol za 2-2. U tim trenucima vladala je tragičnija atmosfera nego nakon vijesti o kraljičinoj smrti u Švicarskoj nekoliko mjeseci ranije.

Priznajem, bio sam frustriran i uplašen. Emocionalno potrošen. Nisam mogao vjerovati, a sudeći po atmosferi, nije moglo ni ostalih 57.000 navijača Arsenala. Jedini koji su bili dobro raspoloženi je bilo 3.000 navijača Uniteda, za koje je već postalo normalno da pobjeđuju izgubljene mečeve na neke nenormalne načine. Pa, samo 7 dana prije, pobijedili su gradske rivale najvećom sudijskom krađom u savremenom fudbalu, uprkos najsavremenijoj tehnologiji, pred očima cijelog svijeta.
Već gubim nadu i samo čekam da se utakmica završi neriješeno, iako smo duplo bolja ekipa. Skipper mi stalno govori da utakmica nije gotova i da još ima vremena. Slušam ga iz poštovanja, ali duboko u sebi ne vjerujem u pobjedu. Čak me ni njegovo provociranje gostujućih navijača nije „podiglo“. Skipper je i nogama i rukama radio sve kako bi isprovocirao navijače tima ružnije crvene nijanse.
Zatim, kao grom iz vedra neba, novajlija Trossard šalje dobru loptu u stranu, Zinčenko se vraća u šesnaesterac i nekim čudom svemira lopta stiže preko Odegaarda do Eddie-a, koji petom u stilu Ibrakadabre i Girouda pogađa za 3-2. Gledam Skipera, on je već preplavljen emocijama. Ne može čak ni da ustane. Publika skače i u ovom trenutku sam bio siguran da je betonska konstrukcija sigurno popustila na nekoliko mjesta stadiona. Tačno se mogla osjetiti vibracija i poljuljkivanje tribine pod nogama…

Odjednom, tajac. Svi gledamo u sudiju, koji je očito iz VAR sobe dobio informaciju o potencijalnom ofsajdu. Neprijatna tišina. Cijeli stadion doživljava predinfarktno stanje. Damir i Dino ne smiju ni gledati. Ovo je bila utakmica koju je bilo jako teško gledati na TV-u, pogotovo što nisam mogao kukavički jednostavno ugasiti TV i pogledati rezultat nakon meča. Još više prema srčanom udaru gurnuo nas je španski „firaun“ na golu Uniteda, koji je samouvjereno zgrabio loptu i parkirao je u svoj šesnaesterac, aludirajući da je rijec o velikom ofsajdu. Većina nas je „pušila“ tu priču. Na njegovu žalost i totalni spektakl na tribinama, te prekid najbrojnije kolektivne dijagnoze kliničke smrti, gol je priznat. Sve je regularno. Od 3 potencijalna ofsajda, niti jedan zapravo nije bio. Sudbina. Opet vrištimo: „ Eddie, Eddie, Eddie!“
Ljudi oko mene bili su u šoku i nevjerici. Nemoguće je riječima opisati ono što se vidi na licima ljudi. Plač, sreća, drhtanje, nervoza, ushićenje bili su samo površni izrazi trenutnog stanja. Stanje koje očito dugo nije bilo prisutno, te koje su mnogi zaboravili ili nikada nisu ni iskusili(poput mene). Koliko smo bili emocionalno shrvani, toliko smo bili raspoloženi za provociranje navijača Uniteda, koji su kao urinirani napuštali svoj sektor. Moram priznati, gledajući pognute glave izblijedjelih „crvenih đavola“ dobio sam motivaciju za after kod Dine.

Od utakmice je prošlo nekoliko dana, a i dalje mislim da su se svi uvjerili u ono u šta sam ja bio (ne)siguran. Svi skupa smo dobili potvrdu da osjećamo razliku između zaljubljenosti i ljubavi.
A ja? Ja od nedjelje 22. januara 2023. vjerujem u ljubav na drugi pogled.

I love you Arsenal!