Twitter feed
Postani clan

To be or not to be

 

 

Piše: Nikola Popović (popgunner)

Postoje trenuci kada poželim da toga dana nisam upalio ono čudo od televizora u dnevnom boravku, i pogledao njihovu utakmicu. I ne samo tu prvu, i drugu i treću – već nijednu. Onda se u određenim trenucima bijesa i očaja ne bih hvatao za glavu i postajao iznerviran za svaku stvar koja se u mojoj blizini kreće, priča ili proizvodi neartikulisane zvukove. Ali, isto tako, da nema tih trenutaka strave i užasa, nikad ne bih bio u stanju i da se toliko radujem kada postignemo pogodak.

Mislim, da ljudima kojima te stvari ne dotiču mozak ili srce sve to izgleda pomalo naduvano. Ali nama – nama je to ulazak u sasvim jedan novi svijet. Svijet koji traje nešto malo više od devedeset minuta. Svijet predug za patnju a prekratak za radovanje. I samo u njemu je moguće da jednom čovjeku vrijeme protiče brzinom svjetlosti, a ovom drugom, što stoji ni manje ni više nego pored njega to isto vrijeme kao da stoji i ne želi da se pomakne. Ali, čovjek se valjda na sve navikne i sve mu sa vremenom postane normalno, pa vjerovatno i ove stvari funkcionišu na taj način.

Jedino pitanje koje se nameće iz svega ovoga je da li je sve to vrijedno živaca jednog čovjeka ? I onda se počneš dvoumiti i postaviš se u situaciji da se isljučiš iz svega toga. I tek tada shvatiš koliko si za to vezan i koliko duboko si zagazio. Jednostavno to je postalo nešto više od navike, to je postalo sastavni dio tvoga života i to onog ljepšeg dijela.

Zbog toga je odgovor „Da!“ Naravno da se vrijedi nervirati kada ti Bendtner blokira loptu i spriječi pogodak za koji se mučiš cijelu utakmicu, ili kada odemo u Stoke i cijeli meč gledamo kako naši igrači kruže oko šesnesterca ili kada ti štoper zajedno sa golmanom upropasti utakmicu za koju si vjerovao da je sigurno „naša“. U tim trenucim stvari izgledaju tragično, ali nakon toga vidiš da je to bio samo još jedan loš dan koji si uspio da preguraš sa svim dodatnim problemima koji te u životu muče. I onda se jednog dana okreneš i to ti sve postane smiješno, i tek onda shvatiš koliko si iz toga svega izašao i postao jači.  I upravo to je ona snaga koja te goni naprijed i ne dozvoljava ti da odustaneš. Jer duboko u sebi, i znaš i vjeruješ da ćeš se već nakon iduće utakmice vratiti kući sa osmjehom na licu, spreman i željan novih izazova koji predstoje.

Tagged with:
Posted in Glas Topnika