Vrijeme odluke

Vrijeme odluke
6. Marta 2011. Komentari isključeni za Vrijeme odluke Glas Topnika Redakcija

wengabruce

Na Emiratima ništa novo.

Jos jedna lažna zora, još jedan mlaki pokušaj da se ozbiljno shvate trofeji, još jedan u nizu bezuspješnih nastojanja da se preuzme inicijativa i iskoristi posrtanje rivala u borbi za titulu i još jedna gorka pilula navijačima za progutati. Naravno, količina gorčine je proporcionalna količini vjerovanja u ovoga menadžera i ovaj tim, dakle oni sa najviše vjere u Wengera i njegove pulene se najviše i najdublje razočaravaju, te na žalost, kao po pravilu, najvise traže izgovore.

Dok smo prije svega nekoliko dana, više u nevjerici, likovali nad pobjedom Chavskih u tekmi protiv ManUre, smijali se sudijskim greškama na štetu inače sudijama najdražeg kluba, napisao sam kako je ponovo sve u našim rukama, te da me to najviše i plaši. Eto, moj strah je po ko zna koji put bio opravdan. Na stranu to sto smo trebali svi biti dovoljno pronicljivi pa skontati da ce se sudijske odluke prosle srijede na stetu ManUre njima vrlo ubrzo vratiti (i to najvjerovatnije sa kamatom) – ta tekma je samo bila izuzetak sto potvrdjuje pravilo. Jucerasnje sudenje na Emiratima je zaista bilo lakrdija. Dva kljucna trenutka, po meni, bila su Clichyjevo “nepravilno” izvodjenje auta (cime je namjerno? prekinut pocetak presinga u drugom poluvremenu), te ofsajd odluka protiv Arshavina, tri minute prije kraja. Ali, da su uspjele Bendtnerove makazice u prvom poluvremenu, Nasrijev slobodnjak, Chamakova precka ili Arshavinov 1 na 1, o ovim odlukama se ne bi ni pricalo, ili bi tek onako usput bile pomenute. Zato i ne volim da utjehu za nase neuspjehe trazim u losem sudjenju. Na kraju krajeva, uvijek je samo do nas.

Wenger je bio ljut. Ne samo ljut, vec i bijesan. Na kraju tekme se na brzinu pozdravio sa Steve Bruce-om (bivsi igrac ManUre) i otutnjao u svlacionicu. Nije mu lako. Nije mu ni svejedno. A ni nama nije lako. A vjerujem da nam nije ni svejedno. Ali mislim da je mnogima, ukljucujici i Wengeru, iz raznoraznih razloga casa puna i fali mozda jos samo kap ili dvije, pa da se prelije. Ova sezona se bukvalno drzi za slamku.

Sto me dovodi na stvari razlog pisanja ovog teksta: optimizam. Ali ne onaj optimizam zasnovan na nadanju da ce nam losa igra drugih donijeti trofeje, vec naprotiv, optimizam proistekao iz vjerovanja (koliko god krhkog) u snagu ovog tima. Ja sam miljama daleko od filozofije ´a point gained` jer to 0:0 kuci protiv Sunderlanda nikako nije. Ali na kraju jucerasnje utakmice u meni se zapalila iskra optimizma, jer nekoliko stvari treba uzeti u obzir:

– Danas smo igrali sa prakticki najjacim mogucim sastavom, ukljucujuci i izmjene, dakle trener je odradio svoj posao.
– Za raliku od finala Liga Kupa, igraci su se trudili
– Drugo poluvrijeme smo odigrali jako dobro
– Koscielny i Chesny su svaki na svoj nacin pokazali da su na dobrom putu da se oporave od kataklizme finala Liga Kupa.

Znamo svi (pa i oni koji to ne zele priznti) da je Denilson ispodprosjecan igrac, da Diaby izgleda dobar jedino kad igra protiv klubova u rangu Orienta, da Rosicky nije ni sjena nogometsa koji je potpisao za Arsenal 2006 itd, tako da se njima u stvari i nema vise sta zamjeriti.

Nema sumnje da ce narednih sedam dana (ovog puta) zaista prelomiti nasu sezonu. I iz nekog meni nepoznatog razloga vjerujem da cemo proci Barcelonu. Mislim da ce se ocigledne frustracije od zadnjih 7 dana pozitivno kanalisati u utorak u Kataloniji. A ako prodjemo u cetvrtfinale Lige Prvaka, garantujem vam da cemo u subotu na Old Traffordu poderati ManUre, a poderemo li ManUre iduce subote, imacemo ogromnu psiholosku prednost nad njima u ostaku utrke za titulu, bez obzira na ishod njihovog meca sa Liverpoolom. Znaci, trebamo “samo” izbaciti Barcelonu. A da bi izbacili Barcelonu, nezvanicno najbolji tim na planeti…ikad!!!… moramo, po meni, uraditi dvije stvari:

1) dati dva gola, prvi gol idealno u prvih 15 minuta.
2) igrati svih 90 minuta u jakom tempu, jer je imperativ natjerati Barcelonine igrace da trce ko mahniti cijelo vrijeme. Desi li se tako nesto, oni nece biti u stanju fizicki izdrzati dulje od 70-75 minuta i tu vidim nasu (jedinu?) najbolju sansu.

Dakle, barem kako ja, kao stari cinik vidim situaciju, konacno su svi paravni popadali, vise niti jednom od njih koji nose sveti Arsenalov dres nije preostao niti jedan izgovor, ovaj ‘tim buducnosti’ je ogoljen, ismijan, ponizen, izudaran, krvavog nosa, pribijen uza zid, satjeran u cosak. Dosta je vise price o ‘mental strenght’, o korumpiranim sudijama, o djeci koja ce za 7 godina ‘rasturati’ u prvom timu, o financijskim rezultatima, o povredama. Dosta je vise izvlacenja. Vrijeme je da se pokazu zubi. Vrijeme je da muskarci stanu na jednu stranu, a djeca na drugu. Vrijeme je odluke, da citiram tatu Dzonija. I mozda, mozda zaista, mozda ipak usprkos svemu, ovo vrijeme bude ‘nase vrijeme’.

COME ON GUNNERS!!!

 

Oznake