Twitter feed
Postani clan

WE STILL BELIEVE

arsene_wenger_smiles_arsenal_v_everton_844820

 

Piše: Nerko Bajramović

Vrlo dobro se sjećam početka ljeta. Osim što je bilo nezamislivo vruće na rasporedu je bilo Europsko prvenstvo. Ali Euru se nisam najviše veselio nego ljetnom prijelaznom roku jer sam očekivao da će isti biti najvažniji u Arsenalovoj novijoj historiji.

Sezona iza nas je bila puna padova i uspona i samo briljantnost Robina van Persieja nam je omogućila da i naredne godine učestvujemo u najelitnijem fudbalskom takmičenju, Ligi Šampiona. Ipak odgledah većinu utakmica Europskog prvenstva uglavnom zato što sam sebe stavio u ulogu glavnog skauta Arsenala iako ta uloga pripada Englezu Steve Rowleyu. Ali maštati je lijepo pa sam počeo razmišljati wengerovski i primjećivati neke igrače koje sam slabije poznavao tako da sam uskoro zazivao dolaske desnog beka Češke Republike, Gebre Selassia ili ruskog ofanzivca Alana Dzagoeva.

Ipak vrlo dobro sam znao da nijedan od njih nije na Arsenalovom radaru.


Vrlo rano u klub su stigli Nijemac Lukas Podolski i Francuz Olivier Giroud. Ljetni prijelazni rok je počeo divno, nakon dugo godina Arsene je doveo dva dokazana igrača i to vrlo rano. Mislim da je na to utjecao i ultimatum dotadašnjeg kapitena Robina van Persieja koji je zahtijevao pojačanja  kao uslov njegovog ostanka u klubu.

Pomislio sam da smo konačno na pravom putu, trudimo se da zadržimo naše najbolje pojedince i dovodimo kvalitetne. Uskoro su počele kružiti špekulacije o Santi Cazorli. Vrlo brzo i omaleni Španac postao je dio Topničke familije i izgledalo je da to nije sve jer je se činilo da je klub veoma aktivan na tržištu i da žele dovesti još kvalitetnih pojedinaca. U to vrijeme mislio sam si da Robin van Persie sada mora ostati jer smo pokazali ambiciju nakon toliko godina. Svako jutro nakon što bih se probudio prvo što bih uradio je otvaranje Arsenal.com očekivajući da je Robin van Persie produžio vjernost klubu u kojeg se kleo. Umjesto toga sve su češće bile špekulacije o njegovom odlasku u najomraženije rivale (naravno osim manjeg tima iz sjevernog Londona) , u Manchester United. Mislio sam si Robin je naš kapiten, naš je navijač, Arsenal mu je sve dao u njegovoj karijeri.

Nažalost grdno sam se prevario i prije nego sam se okrenuo oko sebe naša zakletva, naša ikona, naš najdraži igrač, naš kapiten pozirao je uz Alexa Fergusona držeći Manchesterov dres u svojim rukama. Osjećao sam se prevareno, tužno, osjećao sam da sam izdan. Osjećao sam se kao u srednjoškolskim danima nakon prekida sa prvom ljubavi. Ni dan danas ne mogu shvatiti ovaj potez Nizozemca i sumnjam da ću ikada moći. Nakon  njega otišao je i Alex Song ali sam njegov odlazak prihvatio ravnodušno. I utom slijede zadnji dani prijelaznog roka, očekujem dva dobra pojačanja ali ništa se ne dešava i ne dovodimo više nikog nego samo prodajemo prekobrojne tako da nas napuštaju Nicklas Bendtner i Park Yhu-Young. U tom periodu odigrali smo već dvije premierligaške utakmice u kojima nismo briljirali, ali u kojima smo ipak ostvarili koliko-toliko pozitivne rezultate.

Naposljetku na Anfield Roadu pobjeđujemo Liverpool sa laganih 2:0 i ova utakmica u kombinaciji sa prethodne dvije dovodi me do toga da pomislim da ove godine imamo jaku ekipu koja može osvojiti trofej. Nikada nisam bio optimističan ali ove sezone itekako jesam i već sanjarim kako u maju dižemo trofej Premiershipa. Zaista vjerujem u ovu ekipu.

Iako sam vrlo često znao kritikovati Arsena Wengera zaista vjerujem da je on pravi izbor za trenera Arsenala i da je jedini sposoban da ovu ekipu održava na najvećem nivou uz finansijska ograničenja koja su nam već nametnuta od rukovodstva kluba. Poštujem to što Arsenal nije htio da se upusti u ludnicu koja danas vladi na tržištu u kojem prosječni igrači vrijede desetine miliona eura. Ne postoji fudbaler koji vrijedi 50 miliona eura i Wenger to vrlo dobro zna jer ako jedan Hazard koji zna samo ganjati loptu vrijedi 50 miliona eura koliko onda u prosjeku vrijedi jedan doktor koji spašava živote, koliko vrijedi jedan hrabri vatrogasac koji će ući u zapaljenu zgradu spasiti nečiji život, koliko vrijedi čovjek koji želi učiniti nešto bolje za svijet? Svi oni su vrijedniji od jednog Hazarda. Zbog toga cijenim što Arsenal ne pristaje plaćati prevelike novce za fudbalere nego tek onoliko koliko moraju da bi bili konkurentni. Klub smo sa pravim vrijednostima i prije ili kasnije naplatit ćemo to trofejima. Ja mislim prije svega da ćemo to uraditi ove sezone.

Pitate se zašto?

Definitivno jedan od razloga koji mi ulijeva povjerenje je Wengerov novi pomoćnik Steve Bould. Bio je jedan od ključnih figura Arsenalove famozne odbrambene četvorke uz Adamsa, Dixona i Winterburna. On je čovjek koji odbranu ima u malom prstu i on je čovjek koji je našoj ekipi dao novu defanzivnu dimenziju tako da smo jedini tim u prvih pet engleskih liga koji nije primio gol i bilježimo najbolji defanzivni start sezone u zadnjih 88 godina.

Drugi razlog je „rad“. Na terenu imamo više nego ikad radilica i igrača koji ne prestaju trčat tako da vrlo često u odbrambenim zadacima gledamo Cazorlu, a Podolskog i Chambu kao pomoćne bekove ili krilne napadače koji vrše konstantan presing.

Treći razlog je Wenger. Trener koji uvijek na najbolji način uspije zamijenit odlazeće zvijezde. Wenger je vjerovao u Robina kada je 6 godina imao velikih problema sa ozljedama, nije kupovao drugog napadača, vjerovao je Nizozemcu a ovaj je potrčao negdje drugo nakon jedne dobre sezone. Ali nije sve tako crno jer ima onih koji cijene Arseneovo povjerenje tako da ozljedama skloni Diaby igra sve bolje i bolje, mladi Gibbs dominira lijevom stranom i Clichya se već niko ne sjeća.

Sigurno svi znate pjesmu od Lightning Seedsa po imenu „Three Lions“ koja je nezvanična himna engleske nacionalne selekcije. Slušajući tu pjesmu glavom mi odzvanjaju stihovi „We still believe“ (Mi još vjerujemo). Tako vjerujem i ja. Vjerujem da ovaj novi Arsenal, iako po „imenima“ nikad lošiji ima ono nešto u sebi, vjerujem da naše vrijeme tek dolazi i da možemo osvojiti englesku ligu i sve dok je matematički moguće neću prestati da vjerujem jer konačno imamo ratnike na terenu koji ne gledaju Arsenal kao odskočnu dasku u svojoj karijeri nego kao Klub kojeg moraju vratiti na staze stare slave. Ovi momci počinju pisati historiju i mi moramo biti uz njih i uz trenera.

In Arsene We Trust!

 

Komentar na članak možete ostaviti ovdje

 

Tagged with: , , , , ,
Posted in Glas Topnika, Glas Topnika