Prelazni rok, Fabregas i žuta majica

Neparno je ljeto je i nema fudbala, ali je makar ljeto. Visok atmosferski pritisak u zraku, smajli na vremenskoj prognozi i dobro raspoloženje čovjeku dolazi kao sasvim prirodna stvar.

Uglavnom se dani provode vani, na kupalištima ili negdje u hladu kujući planove za odlazak na more, naveče se izlazi i ostaje do kasno u noć. ‘Ludnica jarane svaku noć’ – rekli bi nemaštoviti tinejdžeri ostajući tako u okvirima kul fraza kako nebi nekim nesretnim slučajem postali zvijezde YouTuba. Međutim, oni imaju pravo u jednome – Ljeto je ludilo za fudbalske menadžere, klubove i igrače. Tada nezadovoljni igrači svojim vapajima za trofejima, promjenom sredine, većom minutažom ili spajanjem sa rodnom grudom nemilosrdno pune novine. To ludilo me uvijek nerviralo i ove godine sam se zakleo da ću ga pokušati izbjeći. Samo jedna stvar me još ineteresovala:

‘Hoće li se više jadna i tužna mati Barca spojiti sa svojijem čedom jadnim i tužnim Cescom Fabregasom?’ Sigurno su, kad je odlazio, i on i ona, zaboravili na Šantićeve stihove: Ostajte ovdje! … Sunce tuđeg neba

neće vas grijat k'o što ovo grije;

(…)

Možda ih tada nisu ni znali ali sada ih, sudeći po izjavama u novinama, znaju napamet. Cescova ogromna nostalgija i želja za trofejima su iskren razlog za odlazak čak i iz kluba koji ti je dao mnogo, mnogo. Mene jedino interesuje dali je naš kapiten svjestan da su svi neosvojeni trofeji i njegova zasluga. Jeli sam mogao biti bolji igrač, bolji kapiten? Dali je uopšte vjerovao u to da može povesti svoj tim do željenih titula? Peta na vrhu svog šesnaesterca…pa i ja bih bio isfrustriran. Od njega je mnogo ovisilo, on je bio glavni vozač Arsenalovog tima. Ovako želi u klub u kojem će osvajati titule ali će biti van zone pritiska i pomalo u sjeni. Možda bi trebao popričati sa Bojanom, ovaj zna sve o tome.

Osim ove priče želio sam u potpunosti zaobići groznicu prelaznog roka. Izvanredan lijek sam pronašao potpuno neočekivano u sasvim drugom sportu gdje je vrhunac sezone upravo u julu. Naime u julu se vozi najveća biciklistička trka od svih, vozi se Tour de France. Biciklizam sam smatrao dosadnim i sve dok me prošle godine brat nije uveo u tajne ovog sporta samo bih prebacio kanal na kojem prenose trku. Prošle godine sam se samo zagrijao da bih ove godine pravo zagrizao. Ovo je naime veoma složen timski sport u kojem svaki od devet vozača u timu ima svoju ulogu. Kao i u fudbalu od trenera, snage pojedinaca, taktike i trenutne forme zavisi i snaga tima. Osvojiti Tour za biciklistu znači osvojiti Kup, Prvenstvo i Ligu prvaka u fudbalu u jednoj sezoni. Svaka ekipa pored sprintera, penjača ima i onog jednog vozača, moglo bi se reći kapitena za kojeg radi tim kako bi se osvojio kompletan Tour. Uloga tima je da štiti kapitena od padova i guranja na ravnim etapama, da dodaje tempo kada se hvataju bjegunci, da ga štite od vjetra na spustovima, da spajaju na usponima…svi rade zajedno kako bi, kada za to dođe trenutak kapiten zapeo i pritisnuo pedalu do kraja. U najtežim i najbitnijim etapama kapiten i glavni vozač pokaže svu snagu, pokaže zašto je glavni.

Dovesti žutu majicu na Jelisejska polja…to mogu samo najjači!!!

Ove godine Tour je pripao ekipi BMC-a, a titula najboljeg Cadelu Evansu. Iako sam navijao za mlađeg Schlecka bila bi nepravda da stari aussie nije trijumfovao.

Arsenal ima sjajnu i talentovanu ekipu. Arsenal je u konkurentan u svim takmičenjima do mjeseca aprila i onda se uvijek desi neki pad, neki Birmingham. Zašto? Zato što tada počinju najteže etape, počinje penjanje na Alpe, zato što tada treba neko ko će pritisnuti pedalu do kraja, a to ne čini. Ekipa ‘dovuče’ kapitena do finala, do zadnja dva-tri kola i tada im treba pobjednik, neko ko će preuzeti odgovornost, neko s kim će se preskočiti Alpe. Ima li negdje Fabregasa u ovoj priči? Može li on dovesti žutu majicu na Jelisejska polja? Mislim da ni on sam više u to ne vjeruje samo što on u potpunosti krivi ekipu, a nimalo sebe. To ne može tako.

Znam da nije sve tako jednostavno ali ako želi da ide molim neka ide!