Prosao je kroz sredinu…

Milan je igrao svoju igru, i u tome je bio više nego
uspjesan; ispunili su svoj cilj: nisu primili gol, a nisu ga ni dali. Dan nakon
utakmice prièao sam sa prijateljem koji navija za Milan, podsmijavajuci se
njihovoj sterilnoj igri, njihovom antisportskom stavu, a covjek je hladno,
slicno Ancelottiju, rekao: „Pa to je nasa igra.“  Usput je zaprijetio da ce nam pokazati kako
znaju igrati brze i ubojitije od nas, bas kao sto su prosle godine pokazali
Manchesteru i Bayernu. Nasmijao sam se na takvu
„prijetnju“, ali sam poslije shvatio da zaista moze biti tako, da ce nas
pritisnuti na startu, uvaliti nam gol (nebitno kakav, to je italijanski Milan)
i onda smo donji, djecaci ce se prepasti rezultata i prepunog stadiona, past ce
koncentracija…

Malo paranoicno, priznajem, ali donekle i opravdano, razlozno,
poslije, nakon katastrofe protiv Birminghama i vraski teske utakmice protiv Ville,
i naravno – nepovoljnih rezultata.Cekao sam utorak, malo u strahu,
malo uzbudjen zbog, vjerovao sam, odlicnog fudbalskog showa, malo unaprijed
sretan zbog pobjede u koju sam nekim iracionalnim, samo navijacima svojstvenim
nervom bio uvjeren da cemo ih poderati, ne samo pobijediti.

Omisljao sam se: da
li gledati utakmicu kuci, u mirnijoj atmosferi, sa vise koncetracije u pracenju
igre ili otici u pub sa bracom Topnicima i navijati, osjecati se blisko sa
ljudima kojima tek znam imena, a osjetim neku cvrstu nit koja nas povezuje:
Arsenal! Odlucujem se za drugo jer se nadam da ce utakmica biti jedna od onih
za pamcenje i da ce biti vrijedno sjecanja sjediti tamo sa ljudima koje vec
volim na neki nacin, piti pivo, smijati se, nervirati se, psovati, uzivati,
biti sretan – navijati za Arsenal.

I pocelo je: igramo u ovosezonskoj
omiljenoj formaciji Arsenea Wengera, 4-5-1, sa Hlebom na poziciji poluspica
(sto mi je, privatno – uzitak, a „objektivno“ – problematicno i neucinkovito);
Diaby (odmah strah i pomalo ljutnja) igra lijevo krilo, ali drugog nemamo;
Eboue je desno, uredu, brz je, jak, uporan, namucit ce njihovu odbranu iz
proslog milenijuma; Adebayor je opet sam – izolacija, petljanija, previse
nemogucih ideja, Nesta je pametan i jak… Ali, svejedno, jos uvijek imam
sasvim pozitivan predosjecaj, a utakmica i krece u pravcu mog predosjecaja:
svidja mi se neka pouzdanost kojom igraci zrace dok drze loptu, sasvim malo
gresaka u pasovima, odbrana uglavnom sigurna, vezni red opasan i prebrz za
Ancelottijeve polupokretne spomenike nekom starijem tipu fudbala.

Atmosfera na nasoj maloj
„tribini“ je odlicna: zdrav humor, smijeh, neka toplina, neko malo bratstvo;
pivo je, doduse, malo bljutko i slatkasto, ali uz odlicnu igru mog tima i
posoljena kafa je ukusna. Nervira me „kombinovani prenos“ utakmice, povremeno dolazi
do prekida u emitiranju, ukljucuje se neka ruzna slika sa nekog odvratno
stadiona, sa nekakvim moronima u crvenim dresovima. Ipak, i polupismeni
urednici sportskog programa znaju prepoznati pravi fudbal i ekipu koja ga
najbolje sprovodi, pa uglavnom gledamo kako Arsenal pokazuje Milanu nacin na
koji se igra Liga – prvaka!

Da, Milan brani titulu, i bas je nekako fukarski
brani, kao da mu je neko otima, neko jaci i bolji, a oni nemaju snage cuvati je
iza bodljikave zice i bedema svoje odbrane.Adebayor, nesretni i nespretni
napadac iz prosle utakmice, vec na pocetku sutira odlicno, Kalac se izvija i
nekako izbacuje loptu ispod precke; nije gol, ali jeste trenutak fudbalske
metafizike, trenutak neke ljepote poteza, ljepote putanje lopte; trenutak koji
potvrdjuje bolju igru, vecu zelju i mogucnost za pobjedom. Pored toga, Adebayor
se skoro kao i u svakoj utakmici izvlaci na lijevo krilo i pokusava ubaciti
povratnu loptu u zonu suta: uglavnom neuspjesno, jednom dobro – i mali
genijalni Katalonac pogadja precku, kao i uvijek – izraz lica „pa zar opet, ne
mogu da vjerujem“.

Cesc igra odlicno nocas, suvereno, skoro pa despotski drzi
sredinu, Pirlo, Kak'a i Gatusso su tek sjene svojih imena i mogucnosti, koje im
posteno uskracujuemo. Flamini lavovski, momacki, i u maniru pravog timskog
igraca, cuva ledja sredini, trci vise od Gatussa, ne da bi se takmicio sa njim,
nego jednostavno tako moze, tako hoce i tako treba. Diaby opet previse drzi
loptu, koliko sporo misli, toliko ima i spore pokrete, navlaci na sebe po
nekoliko protivnickih igraca i umjesto da provuce loptu, sto je jedan od
Arsenovih „folova“, on je gubi. Cesto dovodi u nezgodnu situaciju Gaela,
Flaminija pa i cijelu odbranu. Ipak, moram priznati da igra bolje nego u
prethodnim utakmicama, pozrtvovaniji je, trci za loptom, pravi i preksraje.
Ustvari, cijeli tim igra momacki, s mudima, spremni su na svaki potez
protivnika i adekvatno reaguju na to. Opet odlicno i prelijepo funkcionise
sitni vez Arsena Wengera.

Zadnjih deset minuta – najteze
minute za navijaca, pogotovo kada se igra protiv Milana, koji, kao po nekom
glupom pravilu, mora dati gol, pa kako-tako. Opet, i mi skoro 20% svojih golova
dajemo u zadnjih deset minuta i ovaj put sam uvjeren da ce tako biti. I jeste!
Ko drugi nego najiskusniji djecak u svijetu fudbala – Francesc Fabregas. U
jednom trenutku je sebi valjda postavio retoricko pitanje „Zar ja to ne mogu?“
i dokazao svima da moze. Uzeo je loptu na sredini terena, u onom dijelu gdje je
Milan prema misljenu vecine najbolji sa Pirlom, Kakom i Gatussom, krenuo
euforicno i samouvjereno naprijed, odlucio ne petljati sa tako prepredenom i
lukavom odbranom – sut – prelijep gol! Trci, ne prema navijacima, ne prema
suigracima, ne prema kamerama, nego prema – Gospodinu Ucitelju! To se zove duh,
duh Arsenala! Napravio je ono sto malo ko moze, prosao je kroz sredinu prvaka,
bivseg prvaka Evrope i svijeta i zabio im golcinu. I sta poslije radi?
Zahvaljuje se treneru, jer mu je ulio samopouzdanje, koncentraciju, svijest o
svojim mogucnostima… To je fudbal, a ne niz cifri na transfer listi!

Potom jedva punoljetni Theo
Walcott: prodor, prekrsaj na njemu, ali on, neiskusan, ustaje i ne zna krasti
vrijeme, utrcava u „box“ i asistira covjeku koji je zaista zasluzio gol. I to
treba gledati i sa simbolicke strane: mi ne znamo petljati i taktizirati, mi
samo znamo – igrati, i tako – pobjedjivati.

To nije stav samo navijaca
Arsenala, to je stav i 80.000 ljudi na San Siru, koji su nas ispratili
aplauzom; to je stav i Ancelottija, jednog od najpodmuklijih takticara, kada
kaze da smo bili puno bolji.

Jesmo.

Bicemo jos bolji.

Komentirajte na forumu: http://arsenal-bih.com/forum/index.php/topic,425.0.html